UDK 615.8 Fiz. med. rehabil. 2004, suppl. ZAGREB ISSN 0352-3810

suppl – 1 / 2004 GODINA XXI

Fizikalna medicina

i rehabilitacija

 

Časopis Hrvatskog društva za Fizikalnu medicinu i rehabilitaciju HLZ-a

III hrvatski kongres Fizikalne medicine i rehabilitacije

Opatija, 03.06 – 06. 06. 2004.

 

UDK 615.8 ISSN 0352-3810

Fizikalna medicina i rehabilitacija

Nakladnik / publisher

Hrvatsko društvo za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju HLZ-a

Croatian Society for Physical Medicine and Rehabilitation,

Croatian Medical Association

Adresa / Address

Šubićeva 9, 10000 Zagreb, Hrvatska / Croatia

Utemeljitelj / Founder (1984): Ivo Jajić

Uredništvo / Editorial board

Glavni i odgovorni urednik / Editor-in-chief: Ladislav Krapac

Gosti urednici / Guest editors: Ivan Džidić, Saša Moslavac

Tajnica / Secretary: Olga Badovinac

Lektor / Revision: Saša Moslavac

Članovi uredništva / Members

Mirjana Baričić, Ksenija Berdnik-Gortan, Maja Dubravica, Stjepan Heimer, Mijo Hržina, Zrinka Jajić, Ljiljana Igrić, Ida Kovač, Želimir Maštrović, Porin Perić, Katarina Sekelj-Kauzlarić, Biserka Štambuk, Tonko Vlak

Savjet časopisa / Advisory board

Božidar Ćurković, Zlatko Domljan, Ivan Džidić, Marija Graberski-Matasović,

Goran Ivanišević, Ivo Jajić, Rajka Jakaša-Sorić (Kanada), Blanka Matanović,

Veljko Matković (SAD), Silva Potrebica, Ruža Sabol, Zmago Turk (Slovenija),

Vera Vitulić (Australija)

Slog i prijelom / Typesetting: Graforeklam d.o.o.

Tisak / Print: Letis d.o.o.

Naklada / Circulation: 600 primjeraka / copies

Uređenje završeno / Editing concluded: 03.05.2004.

Fiz. med. rehabil., suppl. 2004.

TREĆI HRVATSKI KONGRES

FIZIKALNE MEDICINE I REHABILITACIJE

THIRD CROATIAN CONGRESS OF

PHYSICAL MEDICINE AND REHABILITATION

 

 

POD VISOKIM POKROVITELJSTVOM

PREDSJEDNIKA REPUBLIKE STJEPANA MESIĆA

UNDER THE HIGH AUSPICES OF THE PRESIDENT OF CROATIA

STJEPAN MESIĆ

 

 

ORGANIZATORI /ORGANIZERS

HRVATSKO DRUŠTVO ZA FIZIKALNU MEDICINU I REHABILITACIJU HRVATSKOG LIJEČNIČKOG ZBORA /

CROATIAN SOCIETY FOR PHYSICAL MEDICINE AND REHABILITATION, CROATIAN MEDICAL ASSOCIATION

i / and

THALASSOTHERAPIA OPATIJA

 

SADRŽAJ

Znanstveni odbor / Scientific Committee *

Organizacijski odbor / Organizing Committee *

Teme kongresa / Themes *

Sponzori kongresa / Sponsors *

Dobrodošlica predsjednika Organizacijskog odbora *

Radovi *

Uvodna predavanja *

Ivan Džidić, Saša Moslavac: Rehabilitacija spinalnih bolesnika – Republički spinalni centar *

1. Ćurković;, Š. Babić-Naglić, Ž. Krznarić: Meloksikam, selektivni COX-2 inhibitor *

WS El Masri (y): Management of patients with Spinal Injuries: “Philosophy and Practice” *

Alessandro Giustini: Post-acute management of Spinal Cord Injury *

Veronika Fialka-Moser: Rehabilitation of the shoulder *

Reuben Eldar: Model za pružanje skrbi visoke kakvoće osobama s invaliditetom *

Usmena priopćenja *

Spinalna rehabilitacija *

Saša Moslavac, Ivan Džidić: Rehabilitacija osoba s ozljedom kralježnične moždine u Hrvatskoj *

Lidija Plaskan, Aleš Demšar: Rana medicinska rehabilitacija bolesnika nakon ozljede kralježnične moždine *

Narcisa Vavra – Hadžiahmetović, Slavica Šakota – Marić, Vildana Jusufbegović – Abaza: Komplikacije kod pacijenata sa spinalnom lezijom – naša iskustva *

Eli Lilly – mini simpozij *

Božidar Ćurković: Primjena raloksifena u prevenciji i liječenju osteoporoze *

Mirko Koršić: Postmenopauzalna osteoporoza: važnost kvalitete kosti u procjeni učinka antiresorptivne terapije *

Cervikalna kralježnica *

Ladislav Krapac: Faktori rizika u nastanku cervikobrahijalnog sindroma (CBS) *

Anka Mihalić: Problemi dijagnostike i liječenja ozljeda mekih struktura vratne kralježnice *

Melita Uremović, Katarina Sekelj-Kauzlarić: Usporedba subjektivnih tegoba, funkcionalnosti, RTG i EMG nalaza ruku kod osoba koje su pretrpjele trzajnu ozljedu vrata *

1. Cvjetko, T. Beker, L. Fumić, I. Popović: Uloga i značaj fizikalne respiracijske terapije na sprječavanje i liječenje respiracijskih komplikacija nakon ozljede vratne kralježnice *

Lumbosakralna kralježnica *

1. Horvatek, D. Plečko, Ž. Bakran, N. Ištvanović: Ultrazvučna dijagnostika lumbalne kralježnice *

Marica Brenčić Dlesk, Zoja Gnjidić, Jadranka Vranaričić , Mirjana Vujanić: McKenzijeva metoda liječenja bolesnika s križoboljom – naši rezultati *

Nataša Kos, Bogdana Sedej: Ocjena funkcionalnog stanja bolesnika nakon kiruškog liječenja degenerativnih promjena lumbalnog dijela kralježnice *

Žarko Bakran¹, Mirjana Bakran², Mario Fučkar¹, Damir Plečko¹, Ivan Dubroja¹: Ishod dijagnostike i liječenja akutne lumboishijalgije *

1. Kovač, D. Srdoč, M. Franić, M. Šimić: Totalna endoproteza intervertebralnog diska u liječenju degenerativnih bolesti lumbosakralne kralješnice – preliminarni rezultati *

Zvonko Kejla, Dražen Kvesić, Darko Perović, Renata Čop: Nužnost repozicije prednjeg posmika kralješka kod spondilolisteze L5/S1 *

Goran Mrak, Josip Paladino, †Ninoslav Pirker: Endoskopski potpomognuta mikrodiskektomija *

1. Kovač, M. Franić, M. Šimić, I. Kovač: Apsolutna stenoza spinalnog kanala – preliminarni rezultati mikrokirurške dekompresije *

Zvonko Kejla, Dražen Kvesić, Renata Čop, Petra Kejla: Spondilitis i spondilodiscitis *

Tomislav Nemčić, Frane Grubišić, Astrid Marčić, Maja Dubravica: Epidemiološko (pilot) istraživanje o križobolji u profesiji medicinskih sestara *

Ksenija Miladinović, Samiha Hodžić, Eldan Lokmić, Dijana Kapetanović: Epidemiološke karakteristike lumbalnog bola u selekcioniranom uzorku rehabilitacionog centra “Reumal” u Fojnici *

Coloplast – sponzorirano predavanje *

Peter Gammelbo: EasiCath from Coloplast: Hydrophilic coated catheters for Clean Intermittent Catheterisation *

Ivan Džidić, Saša Moslavac: Naša iskustva u primjeni Easicath jednokratnih katetera kod osoba s para/tetraplegijom *

Kralježnica *

Aleksandar Stošić: Neoperacijsko liječenje idiopatske skolioze – preporuke na osnovu istraživanja Evidence Based Medicine *

1. Franić, V. Kovač, M. Šimić: Analiza rezultata operacijskog liječenja idiopatske adolescentne torakalne skolioze stražnjim i prednjim pristupom *

Denzitometrija – osteoporoza *

Darko Perović: Komplikacije u konzervativnom i kirurškom liječenju osteoporotskih prijeloma *

Ida Kovač, Zoran Vuletić, Neven Kauzlarić: Ravnoteža osoba s osteoporozom na stabilometrijskoj kompjuteriziranoj platformi *

Rame *

Viktor Peršić: Bol u ramenom zglobu – dijagnostička dilema *

Tatjana Kehler: Moguća promjena dijagnostičkog ultrazvuka u bolesnika s kliničkom slikom “bolnog ramena” *

Dragan Lonzarić, Breda Jesenšek Papež: Ručna dijagnostika bolnog ramena: ortopedska medicina – Cyriax *

Božidar Egić: Diferencijalna dijagnostika lokomotornog i visceralnog bola u lijevom ramenu *

1. Topić Sinjaković, M. Cesarik: Oštećenje dugačkog živca prsnog koša – rijetka ozljeda kod ponavljajućeg pritiska ramena *
2. Massari, A. Legović, D. Karlavaris, T. Kehler: Uloga fizijatra u poslijeoperativnoj rehabilitaciji kardiokirurških bolesnika *

Amputacije *

Zoran Vuletić, Ida Kovač: Denzitometrijska analiza koštane gustoće kuka bataljka kod osoba s transfemoralnom amputacijom *

Miroslav Jelić, Ida Kovač, Nenad Dvorneković, Željko Starčević: Naša iskustva u primjeni mioelektroničke proteze nakon amputacije gornjih udova *

Neven Kauzlarić, Ida Kovač, Katarina Sekelj-Kauzlarić, Miroslav Jelić: Traumatske amputacije i protetička rehabilitacija u Hrvatskoj od 1998-2002. *

Ljubinka Frlan-Vrgoč: Obilježja osoba s amputacijom donjih udova u Primorsko – goranskoj županiji važnih za medicinsku rehabilitaciju *

Fizikalna terapija i dijagnostika *

Aleš Demšar, Lidija Plaskan: Značenje rane rehabilitacije za uspješan konačni funkcionalni rezultat kod bolesnika s nekompletnim perifernim živčanim lezijama na gornjim ekstremitetima *

Boris Hrečkovski, Dominik Pehar, Marino Hanih: Uloga mišićno – tkivnog cilindra pri cijeljenju prijeloma dugih kostiju *

Ana Aljinović, Snježana Benko, Marija Graberski Matasović: Liječenje teniskog lakta po Mulligan konceptu *

Miroslav Bielen, Vladimir Barbarossa: Biomehanika rasterećenja kuka i koljena uporabom štapa *

Kinematika *

Aleksandar Stošić: Utjecaj nejednake dužine donjih udova na posturalni status *

1. Kadojić¹, D. Kadojić², V. Bek¹, S. Čalošević¹, Ž. Getoš³: Poboljšanje kvalitete hoda u pacijenata nakon moždanog udara upotrebom gležanjske ortoze *

Organizacija rada *

Renata Čop, Ida Kovač, Tonko Vlak, Silva Potrebica, Mira Kadojić, Nives Štiglić Rogoznica: Analiza postupaka fizikalne terapije u kući – hrvatski model *

Katarina Sekelj-Kauzlarić¹, Mario Bagat², Neven Kauzlarić³: Pregled stanja struke u Hrvatskoj i nekim zemljama Europe *

Mario Bagat¹, Katarina Sekelj Kauzlarić²: Bolnički management – mogućnosti razvoja zdravstvenog turizma u specijalnim bolnicama za medicinsku rehabilitaciju u Republici Hrvatskoj *

1. Barovič, Z. Turk, K. Lipovec: A historical enclosure about rehabilitation at treatment of injuries and illnesses at the naval hospital Pula of KuK monarchy *

Rajko Pavlović, Nadica Jačmenica, Marica Nadih, Jasminka Halužan-Bariša, Ljubo Suton: Prikaz rada odjela za liječenje akutnih bolesti lokomotornog sustava u Specijalnoj bolnici za rehabilitaciju – Krapinske Toplice *

1. Roje, D. Pivalica, D. Matulić: Principi rehabilitacije nakon operacije raka dojke *

Poster prezentacija *

Saša Moslavac: Hrvatska inačica standardizirane neurološke klasifikacije ozljede kralježnične moždine *

Nives Katalinić, Šime Mijić, Renata Čop, Saša Moslavac: Analiza životnih aktivnosti u bolesnika nakon ozljede kralješnične moždine *

Marija Gavranić-Pedljo, Višnja Posavec: Rehabilitacija bolesnika sa spinalnom ozljedom *

Ksenija Berdnik-Gortan¹, Damir Gortan², Zdenka Barišić³: Timski pristup trzajnoj ozljedi vratne kralješnice *

Davorin Šakić, Olga Badovinac, Vjekoslava Amerl Šakić: Pravovremena i zakašnjela fizikalna terapija trzajnih ozljeda vratne kralješnice *

1. Abramović, R. Habuš, I. Bilić-Prcić: Rehabilitacija nakon trzajne ozljede vratne kralježnice *

Ana Aljinović, Marija Graberski-Matasović, Antun Jurinić: Bol u vratu *

1. Ištvanović¹, Z. Vuletić², D. Plečko¹, Ž. Bakran¹, I. Horvatek¹, K. Bakmaz¹: Korelacija rezultata NDI upitnika i funkcijskog RTG nalaza u bolesnika s degenerativnim C bolnim sindromom *
2. Nanković, M. Crnko, M. Šušnić-Rišavi, G. Tajsić, I. Popović: Uloga EMNG u dijagnostici i kirurškom liječenju degenerativnih bolesti vratne kralježnice *

Tatjana Vrga, Katica Boček, Vesna Podkrajšek-Kolić, Davorka Radanović, Višnja Sokolić-Brkić, Jasna Štos: Trzajne ozljede vratne kralježnice u Sisačko – moslavačkoj županiji od 1999. do 2003. godine *

1. Škreb-Rakijašić, M. Čuljak, B. Matanović: Značenje QTF klasifikacije trzajnih ozljeda vratne kralježnice za dužinu bolovanja *

Fani Doko Guina: Liječenje ishijalgije lokalnom primjenom betametazona *

Mario Tudor, Lorainne Tudor, Katarina Ivan Tudor: Intraduralni tumori slabinskog vertebralnog kanala primarno konzervativno liječeni kao spondilodegenerativna bolest *

1. Kovač, M. Franić, M. Šimić: Usporedba stražnje i prednje-stražnje fuzije u liječenju degenerativnog instabiliteta lumbosakralne kralježnice *
2. Kovač, M. Franić, M. Šimić: Operacijsko liječenje lumbosakralne kifoze kod bolesnika sa spondiloptozom *
3. Nikolić, I. Popović, G. Tajsić, M. Milošević: Rehabilitacija operativno liječenih bolesnika s koštano – ligamentarnim ozljedama torakolumbalnog prijelaza i lumbalne kralješnice bez neurološkog deficita *

Senka Rendulić Slivar¹, Daša Poredoš², Marina Kovač²: Utjecaj socijalno – ekonomskih uvjeta života na rehabilitaciju pacijenata nakon operacije lumbalne hernije diska *

1. Kovač, L. Negovetić, B. Božić, T. Sajko, N. Kudelić: Operacijsko liječenje hernije lumbalnog diska – postupnik liječenja *
2. Krajcar, A Stanić: Vjerojatnost zajedničke pojave refluksne flebopatije i vertebrobazilarne insuficijencije s nekim bolestima lokomotornog sustava *

Božidar Egić: Razvojna kineziologija u liječenju vertebralnih bolnih sindroma *

Božidar Egić: Sakroilijakalna disfunkcija i dijagnostički pristup u fizijatrijskoj ambulanti *

Nives Štiglić-Rogoznica, Mirna Štiglić, Doris Stamenković, Vlasta Grubišić-Karavanić, Viviana Avancini-Dobrović: Evaluacija funkcijskog statusa radnoaktivnih bolesnika nakon kirurškog liječenja degenerativnih promjena slabinske kralješnice *

Sedej Bogdana, Nataša Kos: Estimation of disability after operative treatment of lumbar hernia disci and spinal channel stenosis *

1. Hećimović, V. Kčira-F, S. Čalošević, G. Blagus, B. Muršić: Neurološki oporavak nakon operacija metastaza kralješnice *
2. Kovač, M. Franić, M. Šimić: Retrospektivna analiza prednje stabilizacije kralježnice kod izražene nestabilnosti zbog insuficijencije prednje i srednje kolumne *
3. Kovač, M. Kodžić, I. Tudorić, M. Franić, M. Šimić, I. Kovač: Promjene plućne funkcije kod bolesnika s teškom idiopatskom torakalnom skoliozom operiranih prednjom instrumentacijom *

Davorin Šakić, Ivan Šantek, Olga Badovinac, Alboran Delija, Vjekoslava Amerl Šakić: Važnost denzitometrije u gradskoj i seoskoj fizijatrijskoj ambulanti *

Davorin Šakić, Vjekoslava Amerl Šakić, Olga Badovinac, Alboran Delija: Razlika u podnošljivosti Fosamaxa 10 i Fosamaxa T *

Mirna Štiglić, Ljubinka Frlan-Vrgoč, Nives Štiglić-Rogoznica, Doris Stamenković, Viviana Avancini-Dobrović: Rana rehabilitacija u osoba s amputacijom donjih udova *

Ljubinka Frlan-Vrgoč: Usporedba rezultata rehabilitacije osoba s natkoljenom i potkoljenom amputacijom *

1. Abramović, R. Habuš, K. Mucak: Evaluacija uspješnosti rehabilitacije pacijenta s potkoljenom amputacijom *

Veljka Krbot: Prijelom vrata bedrene kosti – problem rehabilitacijske medicine *

Maja Dubravica, Astrid Marčić, Tomislav Nemčić: Rehabilitacijski postupci nakon prijeloma proksimalnog dijela humerusa *

Vlasta Urban Tripović, Zoran Peršić, Marina Briški, Petra Benčić: Rehabilitacijski postupnik nakon artroskopske operacije lezije Bankart – prikaz slučaja *

Oto Kraml: Fizikalna terapije multiple skleroze u Bolnici Lipik tijekom 2003. g. *

Olga Badovinac, Davorin Šakić, Vjekoslava Amerl Šakić, Alboran Delija: Primjena laserakupunkture u fizijatrijskoj ambulanti *

Maja Paar Puhovski¹, Mirka Jakšić¹, Senka Bosner², Sanda Dubravčić Šimunjak¹ : Najčešće dijagnoze i postupci fizikalne terapije u polikliničkom radu *

Doris Stamenković¹, Nives Štiglić-Rogoznica¹, Viviana Avancini-Dobrović¹, Ivan Kirin²: Scapula alata: prikaz slučaja *

Vlasta Brozičević, Ladislav Krapac, Violeta Vičević Srdoc, Aleksandra Jungić, Vedran Hadžić: Procjena rizika pada i prevencija – izokinetika, ravnoteža, hod *

Aleksandar Stošić: “CORRECTO®” – Nova višepoložajna ortopedska postola *

Aleksandar Stošić: Preventivno-korektivna hodna staza – SOBNA PLAŽA® *

Daša Poredoš¹, Marina Kovač¹, Senka Rendulić Slivar²: Uspravan hod *

Vjekoslava Amerl Šakić¹, Davorin Šakić², Vilma Bilopavlović: Držanje tijela kasnije oslijepjelih djelatno sposobnih osoba *

Frane Grubišię¹, Mario Kasovię², Vladimir Medved²: Perspektiva kinematičkih analiza ljudskog pokreta u fizikalnoj medicini *

Sanda Dubravčić-Šimunjak¹, Marko Pećina², Miroslav Hašpl², Marija Graberski-Matasović¹, Antun Jurinić¹: Izokinetički standardi funkcionalnog statusa zglobova donjih ekstremiteta (kuk, koljeno, nožni zglob) *

Davorin Šakić, Vjekoslava Amerl Šakić, Olga Badovinac: Kinezioterapija nepravilnih držanja tijela za djecu vrtićke dobi *

Antun Jurinić, Marija Graberski Matasović, Bernarda Živoder, Dragica Pavelić, Sanda Dubravčić-Šimunjak, Vesna Rončević, Maja Šafar, Ana Aljinović: Utjecaj stabilizacijskog programa fizioterapije na kinematičke pokazatelje LS kralježnice *

Mirka Jakšić¹, Draženka Topolnjak-Pavišić², Maja Paar Puhovski¹, Snježana Schuster¹: Razlike stereotipnih obilježja sudionika rehabilitacije *

Nives Hanzer¹, Ksenija Marjanović¹, Silva Soldo-Butković¹, Latica Boričić-Maras², Aurora Antolović¹: Funkcijski oporavak kao mjera uspješnosti rehabilitacije nakon preboljelog cerebrovaskularnog inzulta *

 

 

Znanstveni odbor / Scientific Committee

Predsjednik / President

prof. dr. sc. Božidar Ćurković, dr. med.

 

Članovi / Members

prof. dr. sc. Zlatko Domljan, dr. med.

prof. dr. sc. Marija Graberski-Matasović, dr. med.

prim. dr. sc. Ladislav Krapac, dr. med.

prim. dr. sc. Blanka Matanović, dr. med.

doc. dr. sc. Tonko Vlak, dr. med.

1. sc. Tatjana Kehler, dr. med.

prim. dr. sc. Maja Dubravica, dr. med.

prim. mr. sc. Ida Kovač, dr. med.

1. sc. Mirjana Kadojić, dr. med.

 

 

Organizacijski odbor / Organizing Committee

Predsjednik / President

doc. dr. sc. Ivan Džidić, dr. med.

 

Tajnik / Secretary

Saša Moslavac, dr. med.

 

Blagajnik / Treasurer

1. sc. Marica Brenčić-Dlesk, dr. med.

Članovi / Members

1. sc. Viviana Avancini-Dobrović, dr. med.

Nikolina Ljubičić, dr. med.

Katarina Sekelj-Kauzlarić, dr. med.

Mirna Tomašković, dr. med.

Frane Grubišić, dr. med.

prim. mr. sc. Goran Ivanišević, dr. med.

1. sc. Dražen Massari, dr. med.

 

 

 

 

Teme kongresa / Themes

1. Glavna tema: Kralježnica – dijagnostika, liječenje i rehabilitacija

Main theme: Spine – diagnosis, treatment and rehabilitation

• bolesti
• ozljede
• degenerativni procesi

1. 1. Podtema:

Diferencijalna dijagnostika bola u lijevom ramenu: kardiološka i fizijatrijska važnost

Left shoulder pain – differentials in cardiology and PM&R

1. Slobodne teme

Free papers

 

 

 

 

 

Odlukom Hrvatske liječničke komore kongres je bodovan s 15 bodova za aktivno sudjelovanje, te s 10 bodova za pasivno sudjelovanje.

 

 

Sponzori kongresa / Sponsors

Glavni sponzori

Pliva i Eli Lilly

Ostali sponzori

Belupo

MSD

Coloplast

Comšped

Feravino

 

 

Dobrodošlica predsjednika Organizacijskog odbora

U vremenu kada se borimo za dignitet naše struke u Republici Hrvatskoj neobično mi je drago da Vas mogu pozdraviti kao goste III hrvatskog kongresa fizikalne medicine i rehabilitacije. Moramo biti svjesni da se bavimo društveno bitnim poslom i, da bismo ga mogli adekvatno raditi potrebna nam je podrška cjelokupnog društva. Zbog toga nas raduje da je predsjednik Republike prihvatio pokroviteljstvo našeg Kongresa uvažavujući svu aktualnu društvenu problematiku onesposobljenih i hendikepiranih osoba, te nam time dao dignitet da svojim stručnim znanjem i korektnim radom djelujemo na dobrobit cjelokupnog društva.

Posebno nas raduje prisutnost naših uvaženih gostiju iz inozemstva koji svojim stručnim ugledom i dolaskom na naš Kongres iskazuju poštovanje Republici Hrvatskoj i našoj struci. Ovom prilikom im se najtoplije zahvaljujem i nadam se da će im Hrvatska ostati u lijepoj uspomeni. Veseli me da će brojni kolege imati prilike za stručne kontakte najviše razine što će biti na dobrobit naših bolesnika.

Zahvaljujem svima koji su našli vremena i, pored brojnih obaveza, poslali radove za naš Kongres. Također zahvaljujem Znanstvenom odboru na odabiru radova za prezentaciju i sustavnoj podršci, te članovima Organizacijskog odbora na provedbi priprema za Kongres. Posebno me raduje da smo mi sami organizirali Kongres, uz sudjelovanje mladih kolega bez ikakvih posrednika, i time pokazali da smo svjesni da je to naš Kongres i naša struka.

Nadam se da će Vam način na koji smo organizirali cjelokupni tijek Kongresa omogućiti stjecanje novih spoznaja, ugodan boravak i druženje te unapređenje međusobne komunikacije i suradnje.

Predsjednik Organizacijskog odbora

doc. dr. sc. Ivan Džidić, dr. med.

Radovi

Uvodna predavanja

Ivan Džidić, Saša Moslavac: Rehabilitacija spinalnih bolesnika – Republički spinalni centar

Spinalni odjel, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Varaždinske Toplice

Sažetak:

U zadnjih 20 godina u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama razvija se spinalni centar koji postiže visoku razinu rehabilitacije koja se uspoređuje s najboljima izvan granica naše Domovine. Usporedo s razvojem našeg centra polako se mijenja i svijest cijelog društva o spinalnoj problematici. Uspjelo se da naši spinalni pacijenti budu adekvatno opskrbljeni potrebnim pomagalima svih proizvođača. Neproglašenje Republičkog spinalnog centra onemogućava daljnje promjene u društvu kao i adekvatno opremanje i održavanje našeg spinalnog centra. Prijedlozi iz prošlog vremena zbog neadekvatnosti nisu realizirani, ali zbog toga nismo ni mi dobili adekvatna sredstva za opremanje i renoviranje što direktno ide na štetu bolesnika. I pored našeg nastojanja ne dobivamo adekvatno vrijeme i prostor u medijima što nije dobro, jer adekvatne informacije o spinalnoj problematici utječu na smanjenje novih spinalnih bolesnika, čemu težimo. Adekvatno opremanje omogućilo bi veći broj spinalnih bolesnika iz zemalja EU, pa bi se izvozom znanja i usluga mogli uključiti u Europu na pravi način.

 

1. Ćurković, Š. Babić-Naglić, Ž. Krznarić: Meloksikam, selektivni COX-2 inhibitor

¹Klinika za reumatske bolesti i rehabilitaciju, KBC Zagreb; ²Interna klinika, KBC Zagreb

Nesteroidni antireumatici (NSAR) su pouzdano djelotvorni lijekovi s dokazanim analgetskim i protuupalnim učincima. Njihova primjena je limitirana nuspojavama poglavito od strane gastrointestinalnog trakta. Godišnja incidencija ozbiljnih nuspojava (perforacija, ulkus, krvarenje) kreće se od 1-4%. COX-2 selektivni inhibitori, preferencijalnom inhibicijom ciklooksigenaze-2 (COX-2), u kontroliranim kliničkim pokusima pokazuju podjednaku djelotvornost a bolji gastrički profil u odnosu na standardne lijekove. Meloksikam je COX-2 selektivni inhibitor s preferencijalnom aktivnošću prema ciklooksigenazi-2, evidentiranoj konzistentno u različitim sistemima. Kliničke studije su pokazale da je meloksikam u dozi od 7,5 i 15 mg učinkovit lijek u liječenju osteoartritisa i reumatoidnog artritisa. U prospektivnoj, dvostruko slijepoj, randomiziranoj internacionalnoj studiji (MELISSA) u 9323 bolesnika s osteoartritisom primjena meloksikama u dozi od 7,5 mg rezultirala je sa statistički značajno manje gastrointestinalnih nuspojava od diklofenaka 100 mg (13:19% u bolesnika starijih od 65 godina i 12:16% u mlađih). Ozbiljne nuspojave (perforacija, ulkus i krvarenje zabilježene su u 5 bolesnika na meloksikamu i 7 bolesnika na diklofenaku.(1) U drugom velikom istraživanju (SELECT) u 8656 bolesnika s osteoartritisom komparirana je djelotvornost i podnošljivost meloksikama 7,5 mg i piroksikama 20 mg u bolesnika s osteoartritisom. Rezultati su pokazali podjednaku djelotvornost uz statistički značajno bolju gastričku podnošljivost meloksikama { gastričke nuspojave 10,3:15,4%, relativni rizik za ozbiljne (perforacija, ulkus, krvarenje), 1.4 u korist meloksikama} . Ovi podatci podržavaju hipotezu da lijekovi s preferencijalnom inhibicijom COX-2 mogu poboljšati liječenje muskuloskeletnih bolesti nesteroidnim antireumaticima.

Literatura:

1. Hawkey C, Kahan A, Steinbruck K et al. and the international Melissa study group. gastrointestinal tolerability of meloxicam compared to diclofenac in osteoarthritis patients. Br J Rheumatol 1998;37:937-945.
2. Dequeker J, Hawkey C, Kahan A et al. on behalf of the Select study group. Improvement in gastrointestinal tolerability of the selective cyclooxygenase (COX-2) inhibitor meloxicam compared with piroxicam: results of the safety and efficacy large-scale evaluation of COX-inhibiting therapies (Select) trial in osteoarthritis. Br J Rheumatol 1998;37:946-951.

 

WS El Masri (y): Management of patients with Spinal Injuries: “Philosophy and Practice”

Mr El Masry je tajnik ISCOS-a (International Spinal Cord Society) i predsjednik BASCIS-a (British Association of Spinal Cord Injury Specialists).

Midlands Centre for Spinal Injuries, RJ & RH Orthopaedic Hospital, Oswestry, Shropshire, United Kingdom

Spinal Injuries have differing effects depending on the presence or absence of associated neurological damage.

Spinal Injuries without Cord Damage

A spinal cord injury without cord damage can cause pain, physical limitation, anxiety, psychosocial and emotional problems as well as financial loss. Most of these effects are short lived. With good management, the patient is able to regain confidence and resume normal life (in a manner to which he/she was accustomed) within usually weeks from injury. These patients usually benefit from surgical stabilisation to achieve early biomechanical stability, discharge from hospital and resumption of activity and employment within a relatively short period of time. In good hands the risk of neurological damage from surgery is small since in the absence of trauma to the spinal cord there is no Physiological Instability of neural tissue and the effects of a brief hypotensive or hypoxic attacks during surgery or during early mobilisation are likely to be negligible. If adequate and appropriate surgical expertise is not available it is always safer to treat these patients conservatively with 4-6 weeks of bed rest followed by a similar period of bracing.

Spinal Injuries with Cord Damage

The effects of spinal injuries with neurological damage are complex, catastrophic and difficult to treat. Sudden traumatic paralysis usually result in devastating medical, emotional, psychological, social, financial and economic consequences that not only affect the patient but to a great extent also the partner, family members, friends, employer and the community in general. The magnitude of these effects however varies, depending on the magnitude of the initial damage of neural tissues, the quality of the management offered to the patient and the quality of education and support given to the patient and carers.

The medical consequences are those of a multi-system physiological impairment and dysfunction, multiple disabilities and potential for the development of a wide range of complications. The physiological impairment is labile. Although some of the abnormal physiological changes can be clinically predictable by an experienced clinician, many of the changes in the physiology are unpredictable. The functioning of the various systems of the body is therefore equally labile and unpredictable. Furthermore, because of the disconnection of the higher control of the brain over spinal cord activity, complications that would usually be localised, can result in unusual far flung effects in various other systems of the body. The lack of sensation can indeed cause problems of diagnosis and treatment of associated soft tissue or bony injuries or other pathology such as urinary calculi, hydronephrosis, fractures, intra-abdominal catastrophes etc. The lack of sensation can also contribute significantly to the risk of further injuries such as pressure sores, burns and scalds, as well as morbidity caused by delays of management .

Spinal cord injuries also result in depression of the immune system. Patients are at particular risk of developing respiratory, urinary, skin infections and septicaemia.

The principles of management techniques and pharmacological agents often have to be modified and individualised to patients with paralysis. The non-medical, emotional, psychological, social, psycho-sexual, financial and vocational effects on the paralysed patients are at least as devastating as the medical effects and may take many months or years to be overcome.

The direct and indirect effects of the non-medical problems over the medical condition and vice-versa cannot be overemphasised. For example, financial difficulties can result in matrimonial disharmony which in turn can result in depression, self neglect and the development of pressure sores, urinary infections, constipation etc…

Conversely complications such as pressure sores or contractures interfering with comfortable seating or excess spasticity are likely to add to the burden of the partner/carer and result in extra strains on the relationship and disharmony.

The management of patients with Spinal Cord Injuries remains controversial, often misdirected, frequently confused and confusing to patients and staff. Some of these problems are related to the wide range of expertise and skills required from a number of medical and allied disciplines, usually working in isolation from each other. Unless these disciplines work in dedicated teams; are prepared to spend enough time to understand each others’ professional languages; are prepared to devote adequate attention to: learn about the patient’s impaired and dynamic pathophysiology; familiarise themselves with the presentation of symptoms and signs in the sensory impaired patient which are very different to those in the neurologically intact patient; understand the reasons and importance of a holistic multidisciplinary approach and delivery of management; understand the real needs of the patient and varying priorities at different times from injury; the management of patients with spinal injuries will continue to be “Health Industry Centred” rather than “Patient Centred”; the outcome will remain poor; and the cost of management will remain high.

Surgical Stabilisation and/or decompression together with pharmacological agents remain the main focus in the management of patients with Spinal Cord Injuries. Most of the resources are directed to Spinal Surgery and pharmacological agents while relatively much fewer resources are devoted to the management of the medical and non-medical effects of the spinal injury. The rationale for surgery/pharmacology is often extrapolated from the results of laboratory experimental animal studies suggesting that the secondary injury can be manipulated, minimised and the outcome improved. There have been no serious clinical studies to irrefutably confirm or even convincingly and strongly suggest this in humans. Furthermore it appears that even in the laboratory situation, experimentally, beyond a certain threshold of force of impact, the secondary changes in the traumatised spinal cord cannot be manipulated successfully and neurological improvement cannot be demonstrated

Surgical stabilisation is also often carried out to minimise the potential displacement at the site of the fracture and minimise the risk of further damage to the spinal cord. The diagnosis of Biomechanical Instability is usually based on radiological investigations at the time of the presentation of the patient. Unfortunately the function of the soft tissues (muscles and ligaments) and the natural history of the repair process that follows are not always taken into account. It is perhaps worthwhile noting that in the majority of patients the Biomechanical Stability of the spine is safely restored once natural healing occurs. In other words, Biomechanical Instability is time related. It is therefore evident that surgical stabilisation should only be regarded as a method of containment of the biomechanical instability until healing and natural stability are achieved. Expert Conservative management (4-6 weeks of bed rest followed by an equal period of bracing) can ensure in the majority of patients, equally good containment of the Biomechanical Instability of the spinal column until healing and stability occur. Conservative management has the added advantage of avoiding the operative and per-operative risks of neurological deterioration from an episode of hypotension, hypoxia or sepsis from which the traumatised physiologically unstable spinal cord cannot defend itself. Furthermore the shortest fusion that allows the most flexibility of the segmented spinal column is the natural fusion that follows conservative management.

Conservative management also reduces the risk of further displacement at the site of the fracture with potential neurological damage if the surgical internal instrumentation fails.

Early mobilisation, early completion of rehabilitation and shorter hospitalisation are often used as indications for surgery which is only true in patients with intact neurology. There is no evidence to suggest that in neurologically impaired patients with SCI, surgical stabilisation results in early completion of rehabilitation or in shortened hospitalisation. There is no evidence to the claims that pressure sores, chest infections, muscle contractures, osteoporosis and other complications are reduced by surgery on the spine and the opposite is probably true.

There is no evidence to suggest that surgical stabilisation enhances the speed of healing or achieves biomechanical stability earlier. On the contrary early mobilisation (verticalisation) especially in the stage of spinal shock (areflexia) and before the reflex activity returns below the level of the lesion is a passive process that may not be safe nor beneficial to the neurologically impaired patient. Further neurological deterioration in association with postural hypotension, reduced vital capacity during mobilisation of tetraplegic and high paraplegic patients has been documented in patients with biomechanically stable spines and incomplete neurological injuries. Immediate returning of these patients to recumbency was associated with improvement of both the blood pressure and the neurology. Repeating the procedure with an Ephedrine challenge within 24 hours of the episode did not result in drop of blood pressure nor neurological deterioration in these same patients.

There are claims that nursing of the patient is made easier by early stabilisation. This can only be true when the nurses looking after the patient have no training in spinal injuries and have no access to advise in adequate spinal nursing care which in the 21^st century should not happen. To surgically stabilise for the sake of ease of care to the nurses is not an indication but an excuse that should not take precedence over the safety of the patient.

The author published the first case report to suggest that canal encroachment as demonstrated by computerised tomography does not correlate with the degree of neurological impairment, does not prevent neurological recovery in patients with incomplete cord injuries and does not result in neurological deterioration in patients without impairment of cord function 1992. He arrived to the same conclusions and published the results of the neurological outcome of conservative treatment of 50 consecutive patients with canal encroachment between 10% and 90% in Frankel C, D and E groups 1993. Other groups, Limb et al 1995, Rosenberg et al 1996 , Boerger et al 2000 and Mohanty and Venkatram 2002 published similar findings. Surgical decompression in patients with incomplete cord injuries is not required for neurological recovery to occur. Moreover surgical decompression is unlikely to be beneficial if the severity of the initial impact force is beyond a certain magnitude as recovery will not occur. Furthermore there is no evidence to suggest that surgical decompression achieves better or earlier neurological recovery than adequate conservative treatment in patients with incomplete cord injuries. There is a possibility that during the operative and/or perioperative period of surgical decompression, further destabilisation of the physiologically unstable spinal cord may occur in association of loss of neural functions.

 

NATURAL HISTORY OF INCOMPLETE CORD INJURIES

Patients with incomplete cord injuries make significant neurological recovery regardless of the degree of canal stenosis or canal encroachment provided both the biomechanical instability of the spinal column and the physiological instability of the spinal cord are well contained; and major complications are prevented.

NATURAL HISTORY OF COMPLETE SPINAL CORD INJURIES

Less than 10% of patients with initially clinically complete spinal cord injuries make a significant recovery. The author and his co-workers have however demonstrated that zonal recovery below the level of the lesion can be achieved without surgery in the majority of these patients. In a series of 53 patients with complete traumatic tetraplegia admitted within 2 days of injury in one centre, there were two prognostic indicators for zonal motor recover: dermatomal preservation of sensation and an initial neurological level higher than the vertebral fracture were good prognostic signs for zonal motor recovery regardless the mechanism of injury or residual canal stenosis.

Management of the patient with traumatic paraplegia and tetraplegia

The benefits of the well co-ordinated management of these patients by well informed, well trained and experienced, dedicated multidisciplinary teams in Specialised Spinal Injury Centres have been consistently demonstrated in terms of good quality outcome and cost over the last five decades. The simultaneous treatment of the fractured spine and multi-system dysfunction together with the simultaneous rehabilitation of all the malfunctioning systems of the body and the simultaneous attention of the non medical effects on the patient/partner/family members, while not easy to achieve, results in best outcome of well adjusted, reasonably happy and productive individuals at the end of the treatment. The great majority of the costly complications and their effects that can easily occur in patients with spinal injuries are preventable thus reducing cost of treatment and enhancing quality of outcome in the short and the long term.

The adequate rehabilitation of all the body systems affected by the paralysis results in as near normal functioning and as safe of these systems, minimising morbidity, mortality, hospitalisation and cost while maximising health, quality of life and productivity of the individual.

Regular thorough follow up assessment of the individual with spinal cord injury (multi-system malfunction including neurology, psycho-social status, as well as equipment used) is likely to result in the early diagnosis of inevitable complications of which the patient may not be aware due to the loss of feeling, early treatment of such complication before morbidity sets in and minimal disruption to the life of the patient. Furthermore these follow up assessments are frequently a good way of preventing avoidable complications caused by faulty equipment or disturbed psycho-social environment.

Provisions should be made to enable the patient to be readmitted to the spinal injury centre for the treatment of any complication related to the effects of the paralysis. This is essential since these patients present diagnostic and management challenges to clinicians who are unfamiliar with their needs. The principles of management of similar conditions in neurologically intact and in paralysed patients are often very different

Conclusions

The philosophy and practice in the management of patients with spinal trauma with and without neurological impairment are different. The needs of the 2 groups of patients are different. While surgery is likely to be beneficial for the neurologically intact patients, all evidence suggest that it does not improve the neurology and can only be potentially hazardous in patients with traumatic neurological impairment.

Surgical stabilisation in spinal injury patients with neurological impairment should however be considered in mentally challenged patients, non-cooperating patients and in patients who by informed choice prefer to take the risk of surgery and early mobilisation than be treated conservatively. Similarly patients with intact neurology who are apprehensive about surgery should not be forced through fear to undergo surgery since the outcome of conservative management although more time consuming is at least as good as surgical treatment.

Surgical decompression is indicated in the occasional patients who deteriorates with conclusive MRI evidence of further neural tissue compression.

The best outcome of treatment is achieved in Spinal Injury Centres with a developed infrastructure of well informed and educated, well trained and experienced and well coordinated multidisciplinary teams of professionals who can address every medical and non-medical aspect of the paralysis at all stages following the traumatic spinal cord injury and on an ongoing basis following discharge. These Centres should be equipped well enough to provide both conservative and surgical management of the spine according to the need of the patient and not the ability of the clinician. These centres should also be equipped well enough to provide a comprehensive management of all the medical and non medical effects of the spinal injury including informed choice of treatment to patients. These Centres should above all enable peer support between patients and between relatives of patients. The peer support from the expert patient to the newly injured patient; and from the relatives of the expert patient to the relatives of the newly injured patient is at least as valuable if not more valuable than what is provided by the professionals in restoring confidence and hope, psychological and social adjustment and in many instances valuable contacts for re-employment .

Reading Material

1. El Masri(y) W.S. and Short D.J. Current Concepts: Spinal Injuries and Rehabilitation. Current opinion in neurology 1997, 10:484-492
2. Frankel H, L Michaelis, V Paeslar, G Ungar & J J Walsh: Closed Injuries of the Cervical Spine and Spinal Cord: results of conservative treatment of vertical compression injuries of the cervical spine. Proceedings of the Veterans Administration Spinal Cord Injury Conference 19 (1973a) 29-31.
3. Frankel H, L Michaelis & V Paeslack: Closed injuries of the cervical spine and Spinal Cord: results of conservative treatment of extension rotation injuries of the cervical spine with tetraplegia. Proceedings of the Veterans Administration Spinal Cord Injury Conference 19 (1973b) 52-55.
4. White A A, N O Southwick and M M Panjabi: Clinical Instability in the lower cervical spine. A review of past and current concepts: Spine 1 (1976) 15-27.
5. Freeman L W & T W Wright: Experimental observations of concussion and contusion of the spinal cord. Ann. Surg 137 (1953) 433-443
6. El Masry WS, Jaffray D: Recent Developments in the Management of Injuries of The Cervical Spine. Handbook of Clinical Neurology, Vol 17 (61): Chapter 3. Spinal Cord Trauma, H L Frankel Editor, Elsevier Science Publishers BV, 1992.
7. Dolan EJ, Tator CH, Endrenyi L: The value of decompression for acute experimental spinal cord compression injury. J Neurosurg. 1980; 53:749-755
8. Guha A, Tator CH, Endrenmi L & Piper I: Decompression of the spinal cord improves recovery after acute experimental spinal cord compression injury. Paraplegia 25, (1987), 324-339.
9. El Masri(y) WS: Physiological Instability of the Spinal Cord following Injury: Paraplegia 1993, 31:273-275
10. Cameron GS, Scott, JW, Jousse AT, Botterall EH: Diaphragmatic respiration in the quadraplegic patient and the effect of position on his vital capacity. Annals of Surgery 1955. 141: 451-6
11. Morgan MDL, Silver J R, Williams S J. The respiratory system of the spinal cord patient. In: Bloch R F, Basbaum M Eds, Management of Spinal Cord Injury. Baltimore: Williams and Wilkins, 1986: 78-117
12. Early Decompression of the Spinal Cord following Injury: Arguments for and against. WS El Masri & D V Meerkotter. Spinal Cord Dysfunction Vol II Intervention & Treatment. Dr L S Illis, Oxford University Press, p 7-27, 1992.
13. El Masri(y) WS, Katoh S, Khan A: Reflections on the Neurological Significance of Bony Canal Encroachment following Traumatic Injury of the Spine in Patients with Frankel C D and E presentation. J neurotrauma 1993, 10(suppl): 70.
14. Neurological Significance of Bony Canal Encroachment following Traumatic Injury of the Spine in Patients with Frankel C, D and E. W S El Masry: ABSTRACT in Proceedings of American Spinal Injuries Association Meeting, San Diego, U.S.A. (May 1993).
15. Limb D, Shaw DL, Dixon RA: Neurological Injury in Thoraco Lumbar burst fractures. JBJS 1995 77b: 774-777
16. Rosenberg N, Lenger R, Weisz I, Stein H, Neurological deficit in a consecutive series of vertebral fractures patients with bony fragments within the spinal canal. Spinal Cord 1996;35: 92-95
17. Boerger TO, Limb D, Dickson RA: Does Canal Clearance Affect Neurological Outcome after Thoracolumbar Burst Fractures. JBJS, Vol 82-B, no 5, July 2000, p 629-635
18. Mohanty S P & Venkatram N. Does neurological recovery in thoracolumbar and lumbar burst fractures depend on the extent of canal compromise? Spinal Cord 2002 Jun;40(6):295-9.
19. Frankel HL, Hancock DO, Hyslop G, Melzak J, Michaelis LS, Ungar GH, Vernon JDS, Walsh JJ: The Value of postural reduction in the initial management of closed injuries of the spine with paraplegia and tetraplegia. Paraplegia 1969; 7:179-191
20. Anderson PA, Bohlman HH, Anterior decompression and arthrodesis of the cervical spine: Long term motor improvement JBJS Am 1992, 74A: 683-692
21. Katoh S, El Masri(y) WS: Neurological Recovery after Conservative Treatment of Cervical Cord Injuries. JBJS 1994, 76b:225-228
22. Katoh S, El Masri(y) et al: Neurological Outcome in Conservatively Treated Patients with incomplete closed traumatic cervical spinal cord injuries. Spine 1996, 21: 2345-2351
23. Wilmot CB, Hall KM (1986): Evaluation of the acute management of tetraplegia: conservative versus surgical treatment. Paraplegia 24 (1986) 148-153.
24. Anderson DK & Means ED: Effect of Laminectomy on spinal cord blood flow, energy metabolism and ATPase activity. Paraplegia 23 (1985) 58
25. Morgan TH, Wharton GW & Austin GN: The Result of Laminectomy in patients with incomplete spinal cord injuries. Paraplegia 9 (1971) 14-23.
26. Bohlman HH: Acute fractures and dislocations of the cervical spine. An analysis of three hundred hospitalised patients and review of the literature. J. Bone Jt. Surg. 61A (1979), 1119-1142.
27. Murphy KP, Opitz JL et al (1990): Cervical fractures and spinal cord injury: Outcome of surgical and non-surgical management. Mayo Clin Proc 65 (1990) 949-959
28. Carvell JE, Grundy DJ: Complications of spinal surgery in acute spinal cord injury. Paraplegia 32 (1994) 389-395.
29. Aung TS & El Masry WS: Audit of a British Centre for Spinal Injury. Spinal Cord,35: 147-150, 1997.
30. Tator CH, Duncan EG et al: Comparisoin of surgical and conservative management of 208 patients with acute spinal cord injury. Canadian Journal of Neurological Sciences 14(1): 60-9, 1987
31. Folman Y, El Masry WS: Spinal Cord Injury: Prognostic Indicators. Injury 20 (2): 92-93, 1989
32. Hickey R, Albin MS, et al: Autoregulation of Spinal Cord Blood Flow. Is the Cord a microcosm of the Brain? Stroke 17: 1183-1189, 1986

 

Alessandro Giustini: Post-acute management of Spinal Cord Injury

Dr. Giustini predsjednik je talijanskog društva za Fizikalnu medicinu i rehabilitaciju.

Presidente Società Italiana di Medicina Fisica e Riabilitazione

Pistarini, Primario Unità Spinale – Dipartimento Riabilitazione Neuromotoria Fondazione Salvatore Maugeri

Introduction: the person with a spinal cord lesion

Spinal cord lesions are responsible for irreversible biological damage, causing the individuals who have this problem to lose important functions such as: the ability to walk, with the unavoidable consequence of being “confined to a wheelchair”; in some cases the person also loses the use of the upper limbs; voluntary control of genito-urinary, sexual and sphincter activities; the faculty of being fully aware of a part of their body, as an object and subject in contact with the external world.

This condition of being in some way a “body cut in half” is also manifested by changes in the control of all autonomic functions, including cardiac activity, blood pressure, respiration, thermoregulation, eliminatory functions, and integrity of the tegument, which is challenged by even the slightest trauma. These are tangible expressions of the precariousness of the person’s life and health who, in order to maintain this state of health, is forced to rely on a care system (not only health care) that is often severely lacking and fragmented. There are continuous, severe and objective differences in using life spaces (home, school, work, public and communal places) and in moving about, because of the innumerable architectural and cultural barriers, these latter being much more serious and difficult to eliminate than the former. Despite the progresses achieved in some areas in recent years, our society objectively still considers para-tetraplegia to have the connotation of a long-term disease, an unsolvable problem, thus emarginating the person with a spinal cord injury as being “not suited for”, which is the way in which the condition of being handicapped is actually expressed. All this must be kept very prominently to the forefront when considering a “global” clinical rehabilitation intervention which is aimed at respecting and defending a person in his entirety. The international specialist literature proposes several types of approach, such as surgical, clinical, technological, and social assistance, but a substantial distinction can be made between approaches tackling single biological problems of the condition and an approach centered on the patient and his potential. These two types of approach are often manifested by differently and, indeed sometimes, antithetically directed interventions: these are, in fact, obviously contradictory if not made subordinate to an ethical principle of priority and unrepeatability. Only in this way can the positive synergy between knowledge from biological-functional research be able to offer its contribution to the reconstruction of the quality of life that the person chooses for himself and for his own future. The centrality of a person in his life choices (but also in those concerning work, mobility, autonomy, relations etc.) should be the fulcrum of all health care and social interventions. None of these interventions should be self-judged or autonomous, but all should respond to the single logic of a Life Project. Starting from these concepts and considerations, it becomes clear that efficacy can only be reached through a “network” intervention, matured from reflections on external experience and from the currently most accepted theories on the possibility of changing the condition of disability. The “network” intervention is a multidisciplinary, multiprofessional and multifactorial approach aimed at reconstructing the possibilities of the person with a spinal cord injury to return to full autonomy, not only in movement, but also the complete capacity to relate with the social reality, including employment, by coordinated use of all presumed and potential resources. In fact, all these considerations are valid for any disability and in every Rehabilitation Project, not just in cases of spinal cord injury: in some ways, however, this pathology represents an extreme and particularly significant paradigm for several reasons, which are worth briefly presenting:

– spinal cord lesions are very serious from a functional point of view, thus conditioning every aspect of autonomy,

– there are equally serious, complex and variegated lesions from the biological aspect, leading (at least so far) to a substantial decrease in the mean life expectancy of the individuals affected,

– on average, the subjects affected are very young (which has great social significance and attention),

– there is a very large potential for recovery if correctly treated and helped,

– the capacity and willingness of these subjects to understand, participate in and in a certain sense guide their own course of recovery.

All these factors shape this particular sector, from among all those of modern Rehabilitation Medicine, as one of the most delicate and important, but also one of the richest in rehabilitation results, giving great professional and human satisfaction to the people and institutions involved in this field.

Some general considerations on Spinal Units

The structure in which the “network” intervention to care for people with a spinal cord injury is best carried out is a Spinal Unit, because this has the function and responsibility to execute and co-ordinate a complex series of interventions, involving diversified skills and fields of action, but which all have the maintenance of the health of the whole person, his relations and his rights as their goal. A Spinal Unit can therefore be defined as a structure for diagnosis, care and medical and social rehabilitation. The term Spinal Unit was used for the first time for the Stroke Center at Stoke Mandeville in England, which was created during and amplified after the Second World War and which then became almost a conceptual and organizational beacon: however, even before then there had been similar initiatives in other countries and also in Italy an excellent rehabilitation center for patients with spinal cord injuries had already been established at Ostia (this is still in function and has recently undergone a thorough reorganization) which was probably the first specific complex and complete (for the knowledge of the period) structure in Europe for the recovery of these individuals. For example, the ParaOlympics were started at Ostia, in part because one of the activities developed even from that period was Sport therapy; another equally early intuition was the rehabilitative importance and validity of ergotherapy and the creation of orthoses and other support equipment for both the recovery period and for personal autonomy. Many other Rehabilitation Centers for spinally injured patients then developed in numerous other countries (in Europe and North America in particular). These centers admitted patients who survived spinal cord damage some time after the event, when their clinical conditions were stable; only later did medical research begin to indicate the usefulness of specific, intensive treatments (as for any other rehabilitation activity) from immediately after the spinal trauma. Thus the organizational and structural concepts about what should be the optimal response for these patients progressively changed and it became internationally accepted that there must be strong synergic integration between the treatments carried out in the very first period after the trauma and the rehabilitation activities. In fact, we know that many of the decisions in the first stage of treatment (including surgical) have a profound influence on the subsequent course and some of them must in fact be taken precisely on the basis of intended subsequent rehabilitation interventions (for example, stabilizing the backbone or the “functional” hand). More recently pharmacological research has moved forward with therapies supporting functional recovery of the spinal cord injured patient and there is even the possibility of anatomical recovery through the use of stem cells (experiments with neurological implants are, however, hotly debated and the source of considerable controversy); all this has further increased the obvious need for integration of skills in every stage of treatment in order to achieve optimal synergy. These considerations explain how the Unipolar concept, as an optimal definition of a Spinal Unit, has been developed in our country. This concept is that all the skills and all the therapeutic activities for a injured person are united in a single site, right from the very start (thus covering the period from reanimation and neurosurgery to the activities of reintegration into social, work and educational life). This is undoubtedly a valid arrangement, not least because the lack of rehabilitation structures in our country unfortunately forced many Italians to follow very contorted, fragmented and sometimes only scientifically self-accredited recovery pathways in the past (sometimes causing real damage to the individual’s potential recovery). Vice versa, other Italians, who were able to, “emigrated” to hospitals and rehabilitation centers in Europe and witnessed how the integration of skills and activities could offer very different guarantees and returned to report these positive experiences, promoting a very strong and active movement which has rightly known how to modify the situation here in Italy. This is to say that the concept of a Unipolar Spinal Unit is undoubtedly valid and useful but it is certainly not the only (nor even the prevalent) solution followed internationally; the importance is that integration between various skills and different performances is constantly and seriously respected in the care of the person with a spinal cord lesion. The creation of a specific structure, where all facilities are present together, naturally has much higher costs than any other solution; the “social” costs are also very high in terms of movement for patients and families since the patients are concentrated in a single Unipolar center, often far away from the social-rehabilitation structures in their community, for many years of follow-up. In fact, nowadays alongside the priority of optimizing the whole course of care and rehabilitation, there is also the “problem” of guaranteeing a continuity of skilled care, in the context of an Individual Rehabilitation Project for the very many years of life that these patients can have. Indeed, also in Italy, people with spinal cord lesions fortunately no longer die within a few years from bedsores, renal failure caused by retention or incontinence, malnutrition or neglect. They now have a life expectancy approaching that of their undamaged peers and must now fear problems such as obesity and cardiovascular diseases (hypertension, infarcts etc.) linked to their reduced muscle activity.

The organizational elements of our experience:

Types of patients

The Spinal Unit carries out diagnostic and therapeutic interventions and procedures for patients with traumatic and non-traumatic (vascular, degenerative, inflammatory) lesions, bearing in mind that the patients may have several co-morbid conditions, multiple trauma and sequelae of surgical interventions, confinement to bed, the risk or presence of decubitus ulcers, deep vein thrombosis, parenteral nutrition, tracheotomy and/or oxygen therapy, bladder and gastrointestinal problems.

Care pathway of the patient with a spinal cord injury

The care pathway of the patient with a spinal cord injury starts in the emergency stage and continues until social and family reintegration has been achieved. The pathway is aimed at reaching the maximum autonomy and independence of the injured patients compatible with the level of the spinal lesion and the person’s general conditions. The last stage of re-integration into society and family life, already started during the early admission in the Spinal Unit, also requires active, coordinated and harmonious involvement of both the Spinal Unit and the district health care and rehabilitation structures in the patient’s area. This period must be functionally coordinated by the Spinal Unit through continuous contacts with the people responsible for the services in the district from which the patient comes and through sharing the interventions considered necessary.

Generally speaking, four different stages can be identified in the care and rehabilitation pathway of the patient with a spinal cord injury:

emergency stage

acute stage

stabilization stage

post-discharge or re-entry stage

The emergency and acute stages are managed in hospital structures with II level DEA. However, already in the acute stage the person with a spinal cord injury must be taken into care by a multiprofessional team of the Spinal Unit, so the two structures must collaborate through the involvement of staff specifically dedicated to caring for patients with a spinal cord injury who have the task of formulating the prognosis of recovery, defining the individual rehabilitation project and deciding the single programs to reach the objectives.

The project and the programs are periodically reassessed and the results verified and any changes made by the same team that will follow the patient throughout his or her care-assistance course.

The stabilization stage is intended as the period in which the general conditions (vital signs) are stabilized and any instability of vertebral lesions protected with surgical or conservative strategies. The mean duration of this stage is 4-6 months for paraplegic individuals and 8-12 months for tetraplegic ones. The times for patients with incomplete lesions can differ very considerably. In this stage coordinated programs must be guaranteed for respiratory rehabilitation, neuromotor rehabilitation, evaluation and rehabilitation of bladder-sphincter function, treatment of pain and spasticity, aspects associated with sexuality and reproduction, psychological and social aspects, occupational therapy and ergotherapy, reinsertion into society and then the family. These activities within the Spinal Unit are also integrated by input from cardiology, pneumology, neuroradiological diagnostics, microbiological analyses, neurophysiology, vascular ultrasound and neuro-urology.

In the re-entry or post-discharge stage, the Spinal Unit must guarantee outpatient services for the prevention and treatment of the innumerable complications that can occur after discharge. New admissions can be made for periodic follow-ups, conservative or surgical management of skin lesions, functional rehabilitation of the upper limbs, study and treatment of neurogenic paraosteoarthropathies, diagnostic neuro-urology, respiratory rehabilitation, neurophysiological diagnosis, control and verification of the efficacy and appropriateness of aids.

The clinical problems to tackle:

When designing a rehabilitation project for patients with spinal cord injury, which must necessarily be based on taking the patients into rehabilitation care extremely early in order to be able to carry out precisely the interventions to produce this stage and which must then expand to achieve the person’s autonomy at home, it is indispensable that the rehabilitation specialist is able to deal with a vast series of medical and surgical problems. Obviously he cannot pretend to master these alone (there are many consultants and collaborators who must be involved), but without doubt he must know how to make evaluations and give indications for the individual pathway towards autonomy.

First of all participation in surgical decisions (when surgery is necessary) is essential in the very earliest stages (decompression, stabilization, interventions for trauma to other bones, joints or viscera) and in arranging any tutors right from the start. Thus, in extreme brevity, the main areas (obviously related to the level of the lesion, its severity and complexity) to evaluate and take into care from the post-acute stage are:

– cardio-vascular changes (rhythm, rate, hypo or hypertension, autonomic hyperreflexia)

– respiratory changes (airway obstruction, chronic respiratory failure)

– nutritional and intestinal changes (catabolic problems, regularity and quantity of diet, constipation)

– micturition disturbances and consequent severe renal and infective complications

– changes in sexual and reproductive spheres

– changes in skin integrity and nails

All this is combined with the picture most directly connected to the profound alteration in body scheme and self-esteem that the person must face in order to be able to reconstruct his Life project: the psychological, behavioral and sometimes unfortunately even psychiatric aspects which profoundly influence everything. Furthermore, a program must be arranged as quickly as possible to facilitate re-insertion into school/higher education, work, social and family settings, goals that trauma and the admission to hospital in itself (long time and distance from previous everyday life) often make very difficult. Another major problem strongly affecting the whole pathway to recovery of autonomy and the person’s life prospective is the onset, often some time after the lesion, of severe, chronic pain (present in 50% of cases and severe in 20%) although according to some this symptom is strictly linked to a reactive depression. Last (but by no means least), there are all the problems connected to the locomotor apparatus (spasticity, muscle and joint changes, osteoporosis) and, in particular, the need for quick treatment of the hand in order to obtain a functional instrument useful for autonomy. The central element to which all these aspects are correlated (positively or negatively) is mobility (from correct posture to upright bearing, to tutors, walking as well as possible, use of a wheelchair, driving a car, and all the instruments and auxiliary aids to enhance the person’s function in the context of life in the home and outside it). This is in fact the fundamental parameter on which the person can build a real life project after and despite the spinal cord lesion.

The experience of the “Salvatore Maugeri” Foundation and the Montescano Spinal Unit:

As we have seen, the increase in the incidence of spinal cord lesions (25 new cases per million people per year) and the consequent need for specific rehabilitative interventions have encouraged the institution of various Spinal Units as autonomously working units distributed throughout the country. These Units have the mandate to create a unified and continuous care project that can cover the whole life of the patient with a spinal cord injury. In consideration of the importance of this new belief in medical interventions for patients with spinal cord lesions, some Institutes of the “S. Maugeri” Foundation (a Rehabilitation Research and Care Institute with numerous centers in various parts of Italy for a total of about 1600 rehabilitation beds, oriented not only to neuromotor problems, but also cardiorespiratory rehabilitation, ergonomics and applications of occupational medicine) already dedicated to skilled rehabilitation of patients with neurological problems has committed itself increasingly strongly and in a structured way to the care of spinal lesions of traumatic or non-traumatic cause. In some ways the naturally interdisciplinary arrangement that has always been part of the rehabilitative activities in the “S. Maugeri” Foundation has facilitated the development of the unitary and synergistic features of the services that we have seen to be fundamental points in this sector. These activities were first developed within the neuromotor rehabilitation wards and subsequently have become increasigly specialized and expert.

The first Spinal Unit with full functional and organizational autonomy was instituted and recognized by the Region of Lombardy at the Montescano Scientific Institute (Pavia) in February 2000. Initially there were 6 beds, while there are now 12, specifically dedicated to subjects with acute and recent spinal cord lesions, supported and coordinated with another adjacent Unit, the Intensive Neurorehabilitation Unit, which has 24 beds and also some other beds used for post-acute admissions for controls, periodic new treatments and other interventions supporting the recovery of these individuals. The Unit’s good contacts with hospital structures within and outside the Region and its appreciation by users, based on the appropriateness of the services delivered, have yielded satisfactory results. The data on admission for the years 2000, 2001 and 2002 show a progressive increase in the number of patients admitted.

Total admissions, year 2000 76 patients

Total admissions, year 2001 82 patients

Total admissions, year 2002 91 patients

Total admissions, year 2003 104 patients

First admissions are intended as admissions of patients to the Spinal Unit immediately after an acute stage passed in the Intensive Therapy Unit, Neurosurgery, Medicine, or Neurology wards following the patients’ acute spinal trauma or lesion. The clinical aim of the Spinal Unit is to guarantee admission to patients who need primary assistance and to coordinate resources (medical and paramedical staff, availability of services in the structure) in order to provide continuity of care and respect the best time for the admission. As a development of this activity, in the now very near future a Spinal Unit will be instituted in Pavia, strengthening the involvement of the “S. Maugeri” Foundation in post-acute rehabilitation of patients (particularly with spinal cord lesions). This Spinal Unit, planned in the context of an arrangement recently stipulated with “San Matteo” Hospital, will be located next to the Neurorehabilitation Unit, thus each is intended to integrate the activities of the other, in addition to the collaboration already present with Occupational Therapy, Psychology, Ergonomics and Orthesics, Therapy of Pain, Clinical Nutrition, Neurophysiopathology, Neuro-urology, Physiopathology and Respiratory Rehabilitation, the Laboratory for the study of movement and the Laboratory for the study of visceral functions. The Institute will start Social Service activities, co-ordinating with the social and assistance services of the patient’s community to manage all the care, welfare and socio-economic problems inherent to rehabilitation and re-integration; furthermore, there will be a stable and continuous collaboration of skills for acute cases present in “San Matteo” Hospital (Re-animation, Neurosurgery, Traumatology…), which is committed to taking care of the emergency stage immediately preceding the admission for rehabilitation. This evolution tends to strengthen the coherence with the general principles of quality and optimization of care of people with spinal cord lesions, concentrating strongly on the speed and unity of the rehabilitation care as indicated in the introduction.

The positive experience of the work so far carried out an the Montescano Spinal Unit forms the starting point, laying the scientific, professional and organizational foundations, but can be further developed thanks to the logistical possibility of a more intense and functionally easier collaboration with “San Matteo” Hospital (a University Hospital of great scientific and operative renown: this hospital, also in the city of Pavia at no more than 250 meters distance from the Spinal Unit, is equipped with all its own clinical structures such as an Emergency Department and a “trauma center”). The close proximity with the emergency areas and areas of acute stage treatment of the Hospital will facilitate the unitary nature of all the interventions necessary; this concept of unity must not be understood as merely spatial (treatment of the patient with a spinal cord lesion in physically contiguous areas) but also, and above all, temporal and qualitative (facilitation of a project whose values are contemporaneity and progression) and furthermore right from the start extended to the social, relationship and employment aspects of the patient. We believe that in this way we can combine the positive potential of the Unipolar concept, avoiding the contradictory features that we previously noted, with the excellent quality and completeness of the rehabilitation activity that the Scientific Institute in Pavia can make available for the rehabilitative care of people with a spinal cord injury.

References:

1. Bedbrook GM: Spine injuries with tetraplegia and paraplegia. J.Bone Joint Surg. 61 B 267-284, 1979.
2. Bedbrook GM: The care and management of SCI. Springer Verlag, New.York, 1981.
3. Di Benedetto P, Franceschini M, Lotta S: Riabilitazione dei traumi vertebro-midollari, Minerva Medica, Torino, 1994.
4. Gertzbein SD, Court-Brown CM et al: The neurological outcome following spinal fractures. Spine 13: 641-644, 1988.
5. Giustini A, Carpinteri F: La Riabilitazione – La Professione del Medico. UTET Torino 1999.
6. Giustini A: Il Gruppo di Lavoro in Medicina Fisica e Riabilitazione. Valobra G.N. Trattato di Medicina Fisica e Riabilitazione. UTET Torino 1999.
7. Guttman L: Spinal cord injuries. Comprehensive management and research, Blackwell Sc. Publ., Oxford , 1976.
8. International Classification of Functioning, Disability and Health (ICF). W H O, Geneva 2001 .
9. Italian National Guidelines for Rehabilitation. Gazzetta uff. n.124 del 30.5.1998, Roma.
10. Sackett DL et al: Evidence based Medicine: What it is and what it isn’t. BMJ 1996, Jan 13 ; 312 : 71-72.
11. Van Zwanenberg T, Harrison J: Clinical governance in primary care. Oxford: Radcliffe Press. 2000.
12. Waters RL, Adkins R et al: Functional and neurologic recovery following acute SCI. Spinal Cord Med. 1998, 21:195-199.

 

Veronika Fialka-Moser: Rehabilitation of the shoulder

Prof. dr. Fialka-Moser predsjednica je austrijskog društva za Fizikalnu medicinu i rehabilitaciju.

Department of Physical Medicine and Rehabilitation, Vienna, Austria

Abstract:

A painful or stiff shoulder may be caused by various diseases and conditions, including neurological or vascular disorders, neoplasms, referred pain from internal organs, and disorders of the cervical spine (extrinsic causes). In most cases the complaints are of intrinsic origin, caused usually by articular or periarticular rheumatic conditions of the shoulder joint. The majority of patients are treated in primary health care, as intrinsic complaints often constitute a self limiting condition of relatively short duration (less than three months). The long term outcome is not always favourable: persisting pain or a limited range of motion in chronic conditions may last for several years. The importance of a case history in the assessment of shoulder complaints has been demonstrated by Gärtner et al. As yet, there are no diagnostic tests or procedures which provide decisive evidence as to the pathology of shoulder complaints. Imaging techniques can be very useful for detecting rotator cuff tears, but are often of little help in diagnosing other soft tissue disorders.

The basic principles of shoulder rehabilitation are:

1. The effects of immobilization must be minimized
2. Never overstress healing tissue
3. Patients must fulfill criteria to progress through stages
4. Treat the shoulder as one part of a kinetic chain
5. Emphasize proximal stability for distal mobility
6. More to the shoulder than the rotator cuff
7. More to strengthening than dumbbells
8. Emphasize functional movements and not single plane movements
9. The rehabilitation program must be adaptable to each patient
10. The rehabilitation program should be based on current scientific and clinical research

There are many accepted standard forms of conservative treatment for shoulder disorders, including non-steroidal anti-inflammatory drugs, corticosteroid injections, and physiotherapy, yet evidence of their efficacy is not well established. Further clinical trials are needed to determine the optimal treatment strategies for shoulder pain.

 

Reuben Eldar: Model za pružanje skrbi visoke kakvoće osobama s invaliditetom

Prof. dr. Reuben Eldar je gost – profesor medicinske rehabilitacije u Osijeku i Splitu.

Populacija osoba s invaliditetom heterogena je glede doba starosti, uzroka oštećenja i raspona ograničenja djelatnosti. Zdravstveni sustav mora primiti izazov i pružiti ovim osobama usluge koje su kvalitativne, učinkovite i prikladne, te odgovaraju jedinstvenim potrebama svakog pojedinog člana ove heterogene populacije. Svrha ovog izlaganja jest trostruka: predložiti model za pružanje skrbi visoke kakvoće ovoj populaciji, ispitati jesu li u stvarnosti različite sastavnice ovog modela raspoložive, prikazati implikacije nalaza ovog pregleda onima koji skrb pružaju ili za nju plaćaju. Kakvoća skrbi je složeni pojam kojeg je nužno definirati i mjeriti kako bi bilo moguće razviti kvalitetne zdravstvene programe i procijeniti njihovu izvedbu. Jedna od dobrih definicija jest ona koju je Institut za Medicinu u SAD predložio 1990-te godine, a glasi: “Kakvoća skrbi jest stupanj u kojem su zdravstvene usluge za pojedince i populacije dosljedne raspoloživom znanju te povećavaju izglede postići željene ishode.” Dodatno, Institut spominje kako ovakve usluge uzimaju u obzir dobrobit korisnika, njihovo zadovoljstvo i kakvoću života, te proces međusobnog djelovanja između pružatelja skrbi i njezinih korisnika. Ova se definicija prostire izvan medicinskog modela preventive, dijagnoze i liječenja, obuhvaćajući i psihosocijalne aspekte skrbi. Model kojeg hoću predložiti sadrži ove aspekte. Osoba s invaliditetom ima složene potrebe. Kada ona želi zaprimiti medicinske, vokacijske i socijalne usluge, ona može sresti prepreke geografske, organizacijske i kulturalne naravi koje ometaju dostupnost potrebnim uslugama. Dobra koordinacija omogućuje glatko međusobno djelovanje među pružateljima usluga, smanjuje fragmentaciju usluga te spomenute prepreke. Nakon što je osoba prebrodila prepreke, ona prima željene usluge. Rezultati primitka usluga odražavaju se u percepciji pružanih usluga te u njihovim zdravstvenim, vokacijskim i socijalnim učincima na osobu. Opisano se može prilagoditi svim vrstama i stupnjevima invaliditeta i pokazuje kako su skrb prihvatljive kakvoće i ishodi povoljni za osobu s invaliditetom posljedica interakcije između pogodne dostupačnosti uslugama te pružanju prikladnih, koordiniranih usluga. Sustavni pregled relevantne literature pokazuje, nažalost, kako u stvarnosti osobe s invaliditetom doživljavaju teškoće pri prijemu potrebnih usluga: osobe s invaliditetom nailaze na više prepreka dostupačnosti nego osobe bez invaliditeta, one imaju ograničeni pristup pomagalima, opremi, lijekovima i specijaliziranim liječnicima, osobama s invaliditetom pružaju se medicinske usluge niže kakvoće, one nailaze na zdravstvene radnike koji nemaju dostatno znanje o njihovim oštećenjima i ograničenjima djelatnosti, one sreću zdravstvene radnike koji imaju teškoće s njima uspješno komunicirati, informacija koju oni primaju od zdravstvenih radnika nije dovoljna i ne omogućava zajedničko donošenje odluka, prikladnost vokacijskih i socijalnih usluga za osobe s invaliditetom nije točno definirana, postoji razmak između onoga što osobe s invaliditetom smatraju vrijednim za njihovu kakvoću života i što zdravsteni radnici nalaze za vrijedno. Skrb visoke kakvoće za osobe s invaliditetom zahtijeva uske sveze između sustava medicinskih usluga te onoga za vokacijske i socijalne usluge. Potreban je model koji će omogućiti pružanje skrbi visoke kakvoće. Ova je osnovana na uslugama (medicinskim, vokacijskim i socijalnim) koje su lako dostupne, prikladne, učinkovite, sigurne i pružane blagovremeno te dobro koordinirane. Ovaj će model uzeti u obzir značajnost povoljnog iskustva korisnika s primljenim uslugama glede komunikacije te štovanja izbora onoga što je korisniku draže. Primjena ovog modela zahtijeva integraciju medicinskih usluga sa uslugama pružanim od strane agencija koje se bave vokacijskim, edukacijskim i socijalnim potrebama. Izvedba ključnih aspekata ovog modela daje se mjeriti te, ako je potrebno popraviti. On ima potencijal dovesti do stvarnog poboljšanja u kakvoći života osoba s invaliditetom.

Usmena priopćenja

Spinalna rehabilitacija

Saša Moslavac, Ivan Džidić: Rehabilitacija osoba s ozljedom kralježnične moždine u Hrvatskoj

Spinalni odjel, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Varaždinske Toplice

Sažetak:

Rehabilitacija bolesnika s ozljedom kralježnične moždine (OKM) praćenim neurološkim deficitom (para/tetraplegija) provodi se u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama nekoliko desetljeća, s propulzivnim učinkom Domovinskog rata. Nakon hitne kirurške skrbi, operativne ili konzervativne u Klinici za traumatologiju u Zagrebu i srodnim ustanovama širom Hrvatske, bolesnici se premještaju na rehabilitaciju u Spinalni odjel. Obzirom da zbrinjavamo i većinu bolesnika s atraumatskom OKM, u našoj se bolnici rehabilitira gotovo potpuna hrvatska populacija bolesnika s OKM. Rehabilitacija se provodi prema individualnim potrebama bolesnika u središtu tima stručnjaka uz korištenje raspoloživih resursa. Ukupni broj bolesnika na rehabilitaciji u promatranih 11 godina (1991. do uključivo 2001) je 1356, od čega je 972 muških i 384 ženskih, prema čemu je incidencija bila 123/godinu ili 30/milijun stanovnika. Međutim, incidencija tijekom ratnih godina (1991 – 1995) bila je 35/milijun s 721 bolesnikom (536 muških i 185 ženskih), dok je u mirnodopsko vrijeme (1996 – 2001) bila 26/milijun s 635 bolesnika (436 muških i 199 ženskih). Ova potonja incidencija odgovara nama usporedivim državama južne Europe, ali je znatno veća od one europskog sjevera. U radu je razložena organizacija hitnog prijema, transportne mogućnosti i suradnja ustanova u zbrinjavanju bolesnika s OKM. Prikazana je dužina boravka na rehabilitaciji i ishod rehabilitacije u ratnim i poratnim godinama. Osvrnut će se na nespretnosti i zamke trenutnog ustroja u zbrinjavanju bolesnika s OKM na lokalnoj i državnoj razini, u nadi da će razmjena iskustava i znanja unutar struke iznjedriti mnoga dobra rješenja.

Lidija Plaskan, Aleš Demšar: Rana medicinska rehabilitacija bolesnika nakon ozljede kralježnične moždine

Odjel za medicinsku rehabilitaciju, OB Celje

Sažetak:

Uvod: ozljede kralježnične moždine (KM) se zbog multiorganskog oštećenja uvrštavaju među najteže. One pogađaju čovjeka u bilo kojem životnom razdoblju, najčešče mlađe, radno sposobne, stare do trideset godina. S adekvatnim rehabilitacijskim pristupom potrebno je bolesnika s ozljedom KM što prije osposobiti za samostalni život u okviru njegovih preostalih mogućnosti. Iznimno važni dio rehabilitacijskog tretmana je rana medicinska rehabilitacija (RMR) koju provodimo odmah nakon ozljede, u namjeri da spriječimo moguće komplikacije (dišne, probavne, cirkulacijske, kožne, urinarne, zglobne) i da bolesnika što prije mobiliziramo. Dobra kirurška opskrba preduvjet je za uspješnu rehabilitaciju i dobar konačni funkcionalni rezultat. Materijali i metode: svi bolesnici s ozljedom KM su od prvog dana uključeni u intenzivnu respiracijsku fizioterapiju koja je neophodna za održavanje prohodnosti dišnih puteva i dobre prodihanosti pluća. Zbog opasnosti duboke venske tromboze i posljedične plućne embolije, moramo što prije aktivirati vensku crpku funkcionalnom električnom stimulacijom. Za vrijeme RMR treba voditi računa o pravilnom smještaju bolesnika u krevetu. Tako održavamo opseg pokretljivosti zglobova i fiziološku dužinu mišića i sprečavamo neželjeno držanje koje može dovesti do nastajanja kontraktura, spastičnosti i dekubitusa. Ključni dio pravilnog smještaja bolesnika je redovito okretanje. Osnova za dobar funkcionalni rezultat je rana vertikalizacija, koja uz dobar psihički utjecaj uspješno sprječava gore navedene komplikacije. Treći do peti dan nakon kirurškog zahvata, kada su odstranjeni drenovi, počinjemo je na tilt table-u, nakon toga nastavimo učenjem transfera, posjedanjem u invalidska kolica i postavljanjem u “mini-baru”. Važan dio RMR je trening mokraćnog mjehura. S adekvatnim pristupom u vrijeme spinalnog šoka sprečavamo distenziju mjehura i ozljede detruzora i omogućujemo bolesniku da je u kasnijim fazama suh, bez katetera i s očuvanim funkcionalnim kapacitetom mjehura. Kontrola uriniranja i defekacije vrlo su važni čimbenici koji pomažu bolesniku na putu ka resocijalizaciji i samopoštovanju. Rezultati: u razdoblju od 1998 – 2003. na našem smo odjelu rehabilitirali 32 bolesnika s ozljedom KM – 23 paraplegičara i 9 tetraplegičara. Od toga 26 muškaraca i 6 žena, najmlađi je imao 14, a najstariji 76 godina. S RMR smo započeli odmah nakon kirurškog zahvata. S vertikalizacijom na tilt-table-u počinjemo 5. do 7. dan. Pola sata u okomitom položaju dosežemo između 7. i 10. dana kod para i 15. do 20. dana kod tetraplegičara. Transfer u invalidska kolica kod paraplegičara bio je moguć 10. do 15. dan, dok tetraplegičari samostalnog transfera nisu bili sposobni. U mini-baru paraplegičari su stajali od 15. do 20. dana. Zaključak: intenzivna RMR odlučujuća je za dobar konačni funkcionalni rezultat. Preduvjet uspješne rehabilitacije je dobra kirurška opskrba, koja omogućuje ranu vertikalizaciju.

 

Narcisa Vavra – Hadžiahmetović, Slavica Šakota – Marić, Vildana Jusufbegović – Abaza: Komplikacije kod pacijenata sa spinalnom lezijom – naša iskustva

Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, Institut za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju

Sažetak:

Uvod: u 17. vijeku vladalo je mišljenje da posljedice spinalne povrede ne treba liječiti jer nema nikakvih rezultata. Danas smatramo da je to povreda koja u momentu uzrokuje dugoročne fiziološke, emocionalne, socijalne i ekonomske promjene, povreda koja ugrožava pacijenta kao i njegovu porodicu, povreda koja uvijek donosi paralizu, spinalnu nestabilnost, bojazan od daljnjih neuroloških pogoršanja, sepse, dekubitusa i drugih u nedogled medicinskih komplikacija kao i moguće skraćenje životnog vijeka, ali povreda koja se dobrim rehabilitacionim programom može ublažiti. Cilj rada je da se pokažu komplikacije kod osoba sa spinalnom lezijom i da se da preporuka za njihovu prevenciju. Materijal i metode istraživanja: posmatrano je 100 osoba (52 žene, 48 muškarca) sa spinalnom lezijom uslijed traume ili oboljenja starosne dobi do 70 godina koje su u periodu 2000 – 2002. godina liječene na Institutu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju i Centrima bazične rehabilitacije u Sarajevu. Manipulativnom retrospektivnom studijom se došlo do parametara koji su upućivali na uzrok i visinski nivo spinalne lezije, uticaj bola na ASŽ, pojavu i liječenje dekubitusa, heterotopičnih osifikacija i kontraktura, kao i način uriniranja te urinarne infekcije. Rezultati: istraživanje je pokazalo da je 50% ispitanika zadobilo spinalnu leziju ranjavanjem, 26% uslijed bolesti i 24% su drugi uzroci. Najzastupljeniji nivo lezije sa 36% je visinski nivo ThXI-XII. Koristeći modificiranu skalu za gradaciju spasticiteta po Ashworthu hipertonus se javio kod 48% muškaraca i 35% žena, a hipotonus kod 52% muškarca i 65% žena. Bol, kao parametar koji ometa ASŽ, javio se kod 21% ispitanika. Najčešće komplikacije su uroinfekcije (96% muškaraca i žena), dekubitusi (21% muškaraca i 4% žena), heterotopične osifikacije (4% muškaraca), kontrakture (25% muškaraca i 4% žena). Zaključak: neophodna je pravovremena i adekvatna rehabilitacija uz edukaciju pacijenata i članova njihovih porodica u smislu prevencije komplikacija.

Eli Lilly – mini simpozij

Božidar Ćurković: Primjena raloksifena u prevenciji i liječenju osteoporoze

Klinika za reumatske bolesti i rehabilitaciju, KBC Zagreb

Raloksifen se može klasificirati u drugu generaciju selektivnih modulatora estrogenih receptora (SERM). Raloksifen izaziva estrogene učinke na kost i metabolizam kolesterola a suprotne estrogenu na uterus i dojku. Lijek je odobren za prevenciju i liječenje osteoporoze. Iako dovodi samo do umjerenog porasta mineralne gustoće (BMD) lijek ima podjednak učinak na redukciju vertebralnih fraktura kao i 2-3 puta moćniji lijekovi.(1) Nizak BMD jest prediktor nastanka vertebralne frakture ali porast mineralne gustoće nije jedini čimbenik u njihovom nastanku. Postotak promjena BMD-a uz raloksifen odgovaran je samo 4% za redukciju rizika prijeloma kralježnice (logistički regresijski model).(2) MORE studija (The Multiple Outcomes of Raloxifene Evaluation ) provedena u 7705 postmenopauzalnih žena s osteoporozom kroz 3 godine pokazuje umjeren porast BMD-a ali značajnu redukciju vertebralnih fraktura (30-50 %).(3) Rezultati su slični i za ekstenziju studije u 4. godini.(4) U skupini žena s težim deformacijama raloksifen smanjuje rizik nastanka novih prijeloma na kralježnici za 27% ali i nevertebralnih prijeloma za 47 %.(5) S druge strane raloksifen pokazuje niz učinaka koji mogu poboljšati kvalitetu života u postmenopauzalnih žena u smislu smanjenja kolesterola, prevencije kardiovaskularnih incidenata i karcinoma dojke o čemu čvršći stav očekujemo nakon završetka studija koje su u tijeku. Nisu zapaženi negativni učinci primjene raloksifena na uterus, incidenciju vaginalnog krvarenja ili hiperplaziju endometrija.(6,7) Prevencija i terapija osteoporoze trebaju biti individualizirani postupci i raloksifen je dobrodošao lijek koji omogućava liječniku ili prvi izbor ili alternativu u bolesnika koji ne podnose liječenje bisfosfonatima.

Literatura:

1. Riggs BL, Melton III LJ: Bone turnover matters: the raloxifene treatment paradox of dramatic decreases in vertebral fractures without commensurate increases in bone density. J Bone Min Res 2002;17:11-14.
2. Sarkar S, Mitlak BH et al: Relationships between bone mineral density and incident vertebral fracture risk with raloxifene therapy. J Bone Min Res 2002;17:1-10.
3. Ettinger B, Black DM, Mitlak BH et al: Reduction of vertebral fracture risk in postmenopausal women with osteoporosis treated with raloxifene. 3-year randomized clinical trial. JAMA 1999;282:637-645.
4. Delmas PD, Ensrud KE, Adachi JD et al: Efficacy of raloxifene on vertebral fracture risk reduction in postmenopausal women with osteoporosis: four-year results from a randomized clinical trial. J Clin Endocrinol Metab 2002;87:3609-3617.
5. Delmas PD, Genant HK et al: Severity of prevalent vertebral fractures and the risk of subsequent vertebral and nonvertebral fractures: results from the MORE trial. Bone 2003;33:522-532.
6. Cauley JA, Norton L, Lippman ME et al: Continued breast cancer risk reduction in postmenopausal women treated with raloxifene: 4-year results from the MORE trial. Breast Cancer Res Treat 2001;65:125-134.
7. Jolly EE, Bjarnason NH, Plouffe NP et al: Prevention of osteoporosis and uterine effects in postmenopausal women taking raloxifene for 5 years. Menopause 2003; 10:337-344.

 

Mirko Koršić: Postmenopauzalna osteoporoza: važnost kvalitete kosti u procjeni učinka antiresorptivne terapije

Klinika za Internu medicinu, KBC Zagreb, Zagreb

Prema National Institutes of Health Consensus Development Conference održanog 2000., osteoporoza se definira kao bolest skeletnog sustava u kojoj je smanjena čvrstoća kosti i povećan rizik od prijeloma. Čvrstoću kosti daje gustoća i ostale kvalitete kosti. Čimbenici koji doprinose učinkovitosti u prevenciji osteoporotičnih prijeloma su: povećanje mineralne gustoće kosti, poboljšanje kvalitete kosti (učinak na pregradnju, mineralizaciju, nakupljanje oštećenja, mikroarhitekturu). Gustoća kosti: nakon 65. godine života dob postaje bolji predskazatelj prijeloma od BMD-a. Kod iste mineralne gustoće kosti s godinama raste rizik prijeloma. Unatoč znatnim razlikama u povećanju BMD-a tijekom liječenja antiresorptivnim lijekovima rizik prijeloma bitno se ne razlikuje. Smanjenje rizika od prijeloma kralježaka koji se pripisuje povećanju mineralne gustoće kosti (BMD-a) kod različitih antiresorptiva: raloksifen 4%, alendronat 16%, risendronat 7-28%. BMD ipak ostaje jedan od dostupnih čimbenika za procjenu smanjenja rizika prijeloma. Čimbenici kvalitete kosti: 1. Pregradnja kosti: postoji značajna korelacija između promjene u biokemijskim markerima pregradnje kosti i BMD-a. Markeri pregradnje kosti daju direktan uvid u stupanj pregradnje kosti. Niti prebrza niti prespora pregradnja kosti nisu dobre za kvalitetu koštanog tkiva jer dovode do pojačane lomljivosti. Mikroarhitektura: mikroarhitektura je neobično važna za koštanu kakvoću, a posebno je ugrožena u procesima brze pregradnje kosti i postmenopauzalnoj osteoporozi. Stupanj mineralizacije: kvaliteta i količina minerala u koštanom matriksu omogućuje dobra mehanička svojstva skeleta. Nakupljanje oštećenja: stara kost, sa sporom pregradnjom pogoduje nastanku mikropukotina unutar strukture kosti. Takve pukotine slaba su mjesta u kosti te omogućuju brzi nastanak i propagaciju osteoporotičnog prijeloma. Optimalan učinak antiresorptivnih lijekova na kvalitetu kosti očituje se: u optimalnoj kontroli pregradnje kosti, stvaranju preduvjeta za optimalnu fiziološku korekciju mikrooštećenja, adekvatnoj mineralizaciji, očuvanju mikroarhitekture, dugoročnoj djelotvornosti u smanjenju rizika prijeloma. Zaključak: za mehanička svojstva koštanog tkiva važan je sadržaj minerala u kosti (gustoća) i kakvoća organskog koštanog matriksa (kvaliteta). Uvriježeno mišljenje da je praćenje mineralne gustoće kosti (BMD – bone mineral density) važno za procjenu učinkovitosti nekog lijeka u liječenju osteoporoze je postalo upitno. Prema današnjim saznanjima BMD je samo jedan od brojnih parametara važnih za mehaničku kvalitetu kosti.

Literatura:

1. Hui SL et al. J Clin Invest 81:1804-1809; 1988
2. Sarkar et al. J Bone Miner Res 17: 1-10; 2002
3. Cummings et al. Am J Med 112:281-289; 2002
4. Li et al. Stat Med 20:3175-88; 2001
5. Ettinger B i sur. JAMA 1999; 282: 637-45.
6. Chesnut CH 3rd i sur. Am J Med 2000; 109(4): 267-76.
7. Black DM i sur. Lancet 1996; 348:1535-41.
8. Cummings SR i sur. JAMA 1998; 280: 2077-82.
9. Harris ST i sur. JAMA 1999; 282: 1344-52.
10. Reginster J i sur. Osteoporosis Int. 2000; 11: 83-91.
11. Adapted from Looker AC et al. Osteoporos Int 11:467-480; 2000
12. Seeman E. Advances in Osteoporotic Fracture Management 2: 2-8, 2002
13. Reproduced with permission from Mashiba T et al. Bone 28:524-531, 2001

 

 

 

Cervikalna kralježnica

Ladislav Krapac: Faktori rizika u nastanku cervikobrahijalnog sindroma (CBS)

Poliklinika Terme, Selce

Sažetak:

Sve veća učestalost tegoba i bolesti vratne kralješnice u radno aktivnom stanovništvu, značajna proporcija cervikobrahijalnog sindroma (CBS) kao razloga za privremenu, pa i trajnu nesposobnost za rad nameću potrebu aktivnog epidemiološkog praćenja bolesti “sjedećih ljudi”, ali i istraživanje mogućih faktora rizika (FR) u nastanku i/ili pogoršanju bolesti. Iznose se podaci epidemiološke studije praćenja čestih kroničnih bolesti u slučajno odabranom uzorku od 2359 ispitanika (1321 žena i 1038 muškaraca) stanovništva srednje životne dobi u Hrvatskoj. Izraženi simptomi degenerativnih promjene vratne kralješnice zabilježeni su u 29% žena i 15% muškaraca (P<0,01). Kliničkim istraživanjem u 120 ispitanika (70 muškaraca i 50 žena) s izraženim CBS-om pratili smo nasljednu sklonost za CBS, kao i moguću povezanost s drugim kroničnim bolestima. Poredbenu su skupinu, izjednačenu po spolu i dobi, činili ispitanici bez ijednog simptoma CBS-a. Arterioskleroza, bolesti venske cirkulacije, neuroze, artroze zglobova, te statičke anomalije bile su značajno češće u ispitanika s CBS-om nego u poredbenoj skupini (P<0,01). Nešto češće, ali bez značajne razlike, bile su u žena s CBS-om zastupljene stenokardije. Zapaženi su i egzogeni čimbenici rizika vezani uz rad, navike, način spavanja kao i provođenje slobodnog vremena koji pridonose nastanku i/ili pogoršanju CBS-a. Prisilni položaj tijela pri radu navodi 26% bolesnica prema 8% poredbene skupine. Relativni rizik za nastanak CBS-a ispitanika koji su radili u pognutom položaju u muškaraca je 3,57, a u žena čak 6,91. Učestali jednolični pokreti (53:41% M i 80:50% Ž), prenošenje težih tereta značajni su FR osobito u žena s CBS-om (P<0,01). Rad u smjenama, nepovoljni mikroklimatski uvjeti, manje ozljede i vibracija kao i kućne aktivnosti nisu značajno češće u ispitanika s CBS-om. Povremeni hobi češće su navodili muškarci bez CBS-a. Utjecaj CBS-a na kvalitetu života značajan je, loše je zdravlje navelo 38% žena s CBS-om, a samo 18% iz poredbene skupine (P<0,01). Cervikobrahijalni sindrom je još uvijek čest razlog preranog invalidskog umirovljenja. Uspoređuju se podaci sa sličnim epidemiološkim istraživanjima u svijetu i razmatra utjecaj CBS-a na kvalitetu života kao i medicinsku prognozu radnih mogućnosti. Predlažu se mjere primarne, sekundarne kao i tercijarne prevencije CBS-a.

 

Anka Mihalić: Problemi dijagnostike i liječenja ozljeda mekih struktura vratne kralježnice

CROATIA osiguranje d.d., Zagreb

Sažetak:

Komentar g. JE Erichsena iz 1866. uz pojam ozljeda kralježnice nastalih tijekom nesreća pri sudarima vlakova, koji glasi: “Što je od tih simptoma stvarnost, a što posljedica preuveličane važnosti koju bolesnik pripisuje ozljedi?”, ima i danas skoro jednaku važnost. Termini “whiplash injury” i “trzajna ozljeda vratne kralježnice” odnose se na mehanizam nastanka ozljede kralježnice, koja je posljedica nagle, neočekivane i prisilne hiperekstenzijsko-hiperfleksijske kretnje vratom. Moderna medicina nastoji utvrditi koje su strukture kralježnice i u kom stupnju pritom oštećene, tj. stupnjevati težinu ozljede, primijeniti adekvatno liječenje te procijeniti zaostale posljedice. Kako se može raditi o različitim stupnjevima ozljeđivanja (težina ozljede!) nije svejedno koja se vrst i koliko dugo se odabrano liječenje primjenjuje. Dob ozlijeđene osobe svakako igra važnu ulogu, jer također nije svejedno da li je ozljeda kralježnice nastupila na premorbidno “zdravoj” ili već “degenerativno promijenjenoj” kralježnici. Da li se kliničkim pregledom može razlikovati promjene statusa kralježnice nakon ozljede od akutnog nastupa ili pogoršanja vratnog bolnog sindroma? Ono što predstavlja poseban problem je uzročno-posljedična veza, tj. logičko povezivanje ozljede mekih struktura vratne kralježnice s mehanizmom nastanka, koja se u sklopu liječenja ne razmatra (prilikom pregleda kod liječnika), a niti može razmatrati, jer je potreban uvid u dokumentaciju policijskog očevida ili koji drugi uvid u nastalu materijalnu štetu na vozilima (vrst i mehanizam djelovanja sila na kralježnicu). Rad prikazuje rezultate na metodom slučajnog uzorka odabranom broju ozlijeđenika, analizu provedenog liječenja i rezultate utvrđenog stupnja težine ozljede vratne kralježnice, dužine liječenja i konačnog nalaza u poredbi s općeprihvaćenim algoritmom liječenja koji preporuča QTF protokol.

 

Melita Uremović, Katarina Sekelj-Kauzlarić: Usporedba subjektivnih tegoba, funkcionalnosti, RTG i EMG nalaza ruku kod osoba koje su pretrpjele trzajnu ozljedu vrata

Sažetak:

Cilj rada bio je utvrditi da li postoji korelacija između najčešćih subjektivnih tegoba na koje se ozljeđenici žale neposredno nakon ozljeđivanja te funkcionalnosti, RTG i EMG kod osoba koje su pretrpjele trzajnu ozljedu vrata. Istraživanje je provedeno na temelju službeno dostupne medicinske dokumentacije 60 odraslih osoba koje su tijekom 2002. godine podnijele zahtjev za ostvarivanje nematerijalne štete u Osiguranju Zagreb d.d. Tijekom provođenja studije, vršeno je i mjerenje pokretljivosti vratne kralješnice CMS (Cervical Measurement System) sustavom. U istraživanju je sudjelovalo 30 osoba ženskog spola prosječne dobi 35,6 ± 9,5 i 30 osoba muškog spola prosječne dobi 32,6 ± 7,6 godina. Svi ispitanici su stradali u prometnim nezgodama, a neposredno po ozljeđivanju žalili su se na bolove u vratu, ukočenost vrata, glavobolje, vrtoglavice te trnce u desnoj, lijevoj ili obje ruke. Liječenje svih bilo je prema propisanoj doktrini: imobilizacijom vratne kralješnice Schantzovim ovratnikom, medikamentoznom analgetskom terapijom, a po skidanju imobilizacije provodili su ambulantnu fizikalnu terapiju u trajanju od 15 tretmana (individualne vježbe gibljivosti i jačanja PVM muskulature, silazna galvanizacija za ruke, na bolno mjesto aplicirale su se ultrapodražajne, dijadinamske ili interferentne struje). U radu su prikazani usporedni rezultati prema spolu, a za svaki od subjektivnih simptoma pojedinačno. Standardne snimke vratne kralješnice učinjene odmah po ozljeđivanju pokazale su kod 20% ženskih i 30% muških ispitanika uredan nalaz, dok je kod 66,6% ženskih i 73,3% muških ozljeđenika bila utvrđena izravnata zakrivljenost vratne kralješnice. Elektromiografija ruku učinjena u roku od 2 mjeseca po ozljeđivanju utvrdila je kod 30% ženskih ozljeđenika kronično radikularno oštećenje korjenova u desnoj ruci, 26,7% u lijevoj te kod 43,3% u obje ruke. Rezultati mjerenja pokretljivosti vratne kralješnice u pokretima antefleksije i retrofleksije uz pomoć CMS sustava utvrdili su da po završetku liječenja kod ispitanika nije postignuta očekivana pokretljivosti za dob prema standardima Medig Cybex centra. Rezultati ovog istraživanja pokazali su da ne postoji korelacija između subjektivnih tegoba na koje se ozljeđenici odmah po ozljeđivanju žale u odnosu na standardne RTG slike i EMNG nalaze, dok rezultati mjerenja pokretljivosti vratne kralješnice pokazuju da kod svih ispitanika po završetku liječenja unatoč provođenju ciljane fizikalne terapije zaostaje deficit pokretljivosti vratne kralješnice u pokretima ante i retrofleksije u odnosu na standarde u iznosu od 35,9 – 17,3%.

 

1. Cvjetko, T. Beker, L. Fumić, I. Popović: Uloga i značaj fizikalne respiracijske terapije na sprječavanje i liječenje respiracijskih komplikacija nakon ozljede vratne kralježnice

Klinika za traumatologiju, Zagreb

Sažetak:

Poremećaji disanja su najučestalije komplikacije nakon ozljede vratne kralježnice. Primarna respiracijska insuficijencija ovisi prvenstveno o visini ozljede i pratećem neurološkom oštećenju. Dodatni čimbenici u pogoršanju respiracijskih funkcija su dob ozljeđenika, prateće bolesti i ozljede te način zbrinjavanja. Nakupljanje sekreta zbog neadekvatne ventilacije pluća je glavni uzrok nastanka atelektaza, pogoršanja hipoksije i razvoja upale. Postupci intenzivne fizikalne respiracijske terapije znatno smanjuju učestalost respiracijskih komplikacija. Prikazom vlastitih bolesnika u radu se analiziraju uzroci respiracijskih poremećaja, te utjecaj fizikalne terapije na sprječavanje pojave komplikacija i ishod liječenja.

 

Lumbosakralna kralježnica

1. Horvatek, D. Plečko, Ž. Bakran, N. Ištvanović: Ultrazvučna dijagnostika lumbalne kralježnice

Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Krapinske Toplice

Sažetak:

Uvod: obrađeni su podaci dobiveni ultrazvučnom dijagnostikom kralježnice kod bolesnika s kliničkom slikom ishialgije, ocijenjena je kvaliteta prikaza, te usporedba s drugim pretragama. Cilj: ispitati korelaciju kliničke slike, elektromiografskog nalaza, ultrazvučnog prikaza i CT slike. Metode: ispitano je 60 bolesnika s kliničkom slikom akutne ishialgije, od toga 35 s recidivom ranijih tegoba i 25 s prvom pojavom ishialgije u dobi od 18 do 55 godina, prosječno 39 godina. Bolesnici su uz ostalo u procesu liječenja obrađeni klinički, elektromiografski, ultrazvučno i kompjutoriziranom tomografijom. Ultrazvučna pretraga rađena je stražnjim pristupom po Porteru i Engelu, te transabdominalno po Portela-Ebneru. Rezultati: na nivou L3-L4 ultrazvučni prikaz struktura spinalnog kanala kod svih 60 bolesnika bio je potpun. Na razini L4-L5 kod 4 bolesnika nije potpuno prikazan jedan lateralni recesus. Na razini L5-S kod 9 bolesnika nije prikazan jedan lateralni recesus, a kod 4 bolesnika nisu prikazana oba lateralna recesusa. Klinička slika je u 57 slučajeva pokazivala jednostranu ishialgiju, a u 3 slučaja obostranu ishialgiju. EMG nalaz bio je pozitivan u 54 slučaja. UZV prikaz hernije diska, ili hondroze diska bio je pozitivan u 55 slučajeva, a CT je pokazao herniju i.v. diska u 58 slučajeva. U “živoj slici” na tzv. sivoj skali u 23 bolesnika vidjela se obilna vaskularizacija u periduralnom prostoru, za koju trenutno ne postoje kriteriji za ultrazvučno mjerenje. Zaključak: ultrazvučna dijagnostika ovisi o vrsti aparata i veličini tzv. akustičnog prozora kroz koji se promatraju strukture spinalnog kanala, uključujući stražnji rub intervertebralnog diska. Postojeći uređaji nisu prilagođeni kralježnici, pa je stupanj artefakata znatno veći. Unatoč tome može se utvrditi visoki stupanj korelacije između kliničkih, EMG, ultrazvučnih i CT nalaza. Ultrazvučna dijagnostika kralježnice nadovezivala bi se na standardne slike lumbalne kralježnice i prethodila bi kompjuteriziranoj tomografiji, ili MRI. Prednosti su jednostavnost izvođenja, neškodljivost i niska cijena, a nedostaci artefakti i koštane sjene, osobito kod jačih degenerativnih promjena. Ultrazvučna dijagnostika lumbalne kralježnice po stupnju sigurnosti ne bi mogla biti indikacija za operaciju i.v. diska, ali bi operateru bilo moguće reći da se radi o “djetelinastom spinalnom kanalu” i pojačanoj periduralnoj vaskularizaciji, što predstavlja znatnu intraoperativnu teškoću.

 

Marica Brenčić Dlesk, Zoja Gnjidić, Jadranka Vranaričić , Mirjana Vujanić: McKenzijeva metoda liječenja bolesnika s križoboljom – naši rezultati

Dom zdravlja željezničara, Zagreb; Poliklinika za reumatske bolesti, fiz.medicinu i rehabilitaciju Dr.Drago Čop, Zagreb

Sažetak:

Cilj nam je prikazati naše rezultate liječenja križobolje McKenzijevom metodom. McKenzijeva metoda liječenja križobolje uključuje dijagnostiku i terapiju mehanički uzrokovanih funkcionalnih smetnji kralješnice, a bazira se na pretpostavci da je uzrok križobolje poremećaj funkcije ili dinamičkih odnosa cijelog i/ili dijela intervertebralnog diska i pripadajućih struktura. Osnovne dijagnostičke kategorije prema McKenziju su posturalni sindromi, disfunkcionalni sindromi i sindromi strukturnog poremećaja vertebralnog dinamičkog segmenta. Krajnji cilj tretmana je liječenje aktualne epizode (eliminirati bol), vratiti potpunu funkciju kralješnice te prevenirati recidiv i progresiju oštećenja. U razdoblju od ožujka 2002. do prosinca 2003. McKenzijevom metodom liječili smo 81 bolesnika s križoboljom, 51 ženu i 30 muškaraca, u dobi od 16 do 70 godina (prosječna dob 43,3 godine). Velika većina bolesnika, 93%, imala je srednju ili visoku stručnu spremu dok je samo 7% imalo nižu stručnu spremu. Od 81 bolesnika jedan je imao posturalni sindrom, 11 (14%) disfunkcionalni, a 69 (85%) imalo je strukturni poremećaj. Liječenje je trajalo prosječno 2 tjedna (10 postupaka), a uključivalo je individualni kinezioterapijski program koji se sastojao od vježbi, pretežno ekstenzijskog tipa. Nakon 10 tretmana kod 70 bolesnika (86,5%) došlo je do značajnog poboljšanja, kod 5 (6,1%) do blažeg poboljšanja, a kod 6 (7,4%) nije bilo učinka te su liječeni ostalim terapijskim postupcima. U praćenom razdoblju od godinu dana 92,6% bolesnika liječenih ovom metodom nije se javilo zbog recidiva tegoba, a većina je nastavila redovitu tjelovježbu kod kuće. Zaključili smo da je McKenzijeva metoda liječenja križobolje učinkovita kod pravilno odabranih bolesnika, skraćuje vrijeme liječenja i uspješno prevenira recidiv križobolje.

 

Nataša Kos, Bogdana Sedej: Ocjena funkcionalnog stanja bolesnika nakon kiruškog liječenja degenerativnih promjena lumbalnog dijela kralježnice

Sažetak:

Cilj: pomoću Oswestry chronic low back pain upitnika utvrditi kakvo je funkcionalno stanje bolesnika nakon kirurškog liječenja stenoze spinalnog kanala i/ili hernije intervertebralnog diska lumbalne kralježnice. Metode: studija je izrađena u Kliničkom odjelu za neurokirurgiju Kliničkog centra Ljubljana. U istraživanje su uključeni svi bolesnici s dokazanom degenerativnom stenozom spinalnog kanala i/ili hernijom intervertebralnog diska lumbalne kralježnice primljeni na odjel i operirani unutar vremenskog perioda od mjesec dana. Izrađen je poseban upitnik koji je obuhvatio osnovne demografske podatke. Napravljen je klinički pregled prije, i dva mjeseca nakon kirurškog zahvata. Intenzitet boli ocijenjen je vizualnom analognom skalom (VAS) prije, i dva mjeseca nakon operacije. Funkcionalno stanje ocijenjeno je pomoću Oswestry chronic low back pain upitnika, prije i dva mjeseca nakon kirurškog zahvata. Rezultati: od ukupno 30 ispitanika, 16 ih je bilo muškog (53,3%), a 14 ženskog spola (46,7%). Njihova prosječna dob iznosila je 47 godina. Zbog degenerativne stenoze spinalnog kanala lumbalne kralježnice operirano je 8 bolesnika (26,7%), a zbog hernije intervertebralnog diska lumbalne kralježnice 17 (56,7%). Petero ispitanika (16,7%) operirano je zbog istodobno prisutne i degenerativne stenoze spinalnog kanala i hernije intervertebralnog diska lumbalne kralježnice. Ispitanici su obzirom na rezultate dobivene Oswestry chronic low back pain upitnikom razvrstani u pet skupina. Prije operacije, 4 bolesnika (13,3%) su bila vezana uz postelju (skupina 5), 15 (50%) ih je bilo teško oštećenih (skupina 4). Sedam ispitanika (23,3%) je uvršteno u skupinu teže oštećenih. Nakon kirurškog zahvata, funkcionalno stanje bolesnika se poboljšalo. Samo 2 ispitanika (6,7%) uvrštena su u skupinu teško oštećenih (skupina 4), 8 ispitanika (26,7%) je bilo teže oštećemih, a svi ostali su uvršteni u skupinu srednjeg odnosno minimalnog oštećenja. Nakon kirurškog liječenja bol je u svih ispitanika bila manjeg intenziteta, a njih 14 (46,7%) dva mjeseca nakon operacije uopće nije imalo bolova. Zaključak: nakon kirurškog liječenja stenoze spinalnog kanala i/ili hernije intervertebralnog diska lumbalne kralježnice i rehabilitacije, u većini slučajeva je došlo do smanjivanja boli i poboljšanja funkcionalnog stanja. Oswestry chronic low back pain upitnik se pokazao kao primjeren test u ocjeni ove skupine bolesnika.

 

Žarko Bakran¹, Mirjana Bakran², Mario Fučkar¹, Damir Plečko¹, Ivan Dubroja¹: Ishod dijagnostike i liječenja akutne lumboishijalgije

1Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Krapinske Toplice; ²Opća bolnica Zabok

Sažetak:

Uvod: akutna lumboishijalgija karakterizirana je naglom pojavom boli koja se iz križa širi u nogu/e i znak je radikularne lezije. Najčešći uzrok su degenerativne promjene intervertebralnih diskova slabinske kralješnice kao i anamnestički podatak o dizanju tereta i naglog okreta. Osim boli, bolesnik se žali na slabost mišića, oštećenje osjeta, uz promjenu dubokih refleksa na nogama. Cilj: istražiti učestalost pacijenata s akutnom lumboishijalgijom i elektromiografskim pokazateljima svježeg oštećenja korijena živaca, kao i usporedbu s nalazom kompjuterizirane tomografije. Načini liječenja pacijenata s akutnom lumboishijalgijom. Metode: dijagnoza akutne lumboishijalgije postavljena je na osnovu anamneze i kliničkog pregleda. Elektromiografskim (EMG) pregledom smo dobili uvid da li se radi o kroničnoj ili svježoj aksonalnoj – radikularnoj leziji kao i informaciju o mjestu lezije, a CT – nalaz je pokazao da li postoji protruzija/ekstruzija intervertebralnog diska i njezinu rasprostranjenost. Intervjuom pacijenata smo dobili podatke o provedenom liječenju kao i informacije o postojanju bolova nakon liječenja. Lumbalna mijelografija i magnetska rezonancija (MRI) u pravilu nisu rađene. Rezultati: od 01.01.2003. do 30.06.2003. u EMG kabinetu pregledano je 759 pacijenata, od čega je EMNG-i pregled nogu učinjen kod 194 pacijenta (muški 114 (58,8%); žene 80 (41,2%)). Anamnezom i kliničkim pregledom postavljena je dijagnoza akutne lumboishijalgije kod 63 (32,5%) pacijenata od 194 upućenih na EMNG-i pregled nogu. EMNG-im pregledom registrirana je svježa aksonalno – radikularna lezija kod 52 (26,8%) pacijenata upućenih na EMNG-i pregled nogu. Od 63 pacijenta s kliničkim znakovima akutne lumboishijalgije, njih 52 (82,5%) su imali EMG-i registrirano svježe aksonalno – radikularno oštećenje. Kroničnu radikularnu leziju je imalo 83 (42,8%) od 194 pacijenta. Polineuropatije su registrirane u 14 (7,2%) od 194 pacijenata. EMNG-i znakovi polineuropatije i moguće kronične radikularne lezije u jednog pacijenta registrirane su u 12 (6,2%) pacijenata. Pacijenata s perifernim kroničnim aksonalnim lezijama živaca nogu bilo je 12 (6,2%) od 194 pacijenta, a uredan EMNG-i nalaz nogu registriran je u 21 (10,8%) pacijenta upućenog na EMNG-i pregled nogu. Svim pacijentima s EMNG-im znakovima svježe lezije preporučen je CT pregled slabinske kralješnice. 6 -12 mjeseci nakon EMNG-i utvrđene svježe radikularne lezije CT nije urađen kod 27 (51,9%) pacijenata. CT nalaz je učinjen kod 25 pacijenata – od kojih je kod 24 (46,2%) bio pozitivan (protruzija ili ekstruzija intervertebralnog diska) a samo je kod 1 (1,9%) bolesnika sa EMNG-i svježom lezijom CT nalaz bio uredan. Od 25 pacijenata s EMG nalazom svježe radikularne lezije i pozitivnim CT-om operirano je bilo samo njih 5 (20%) u periodu od 6 – 12 mjeseci nakon postavljanja dijagnoze. Od 5 (20%) operiranih pacijenata, 6 – 12 mjeseci nakon operativnog liječenja i rehabilitacije četvorica navode nestanak smetnji ili smanjenje bolova, a jedan je pacijent naveo ponovno pogoršanje. Od 52 bolesnika s EMNG-i utvrđenom svježom radikularnom lezijom, u njih 47 (90,3%) je provedeno konzervativno liječenje (medikamentozno i fizikalna terapija). Kod 16 (34%) od 47 bolesnika koji su uključeni u liječenje fizikalnom terapijom i medikamentozno liječenje došlo je do poboljšanja (smanjenja bolova) ili do nestanka bolova dok je kod 5 (10,6%) došlo do pogoršanja nakon provedenog konzervativnog liječenja. Kod 26 (55,3%) od 47 bolesnika je provedeno samo liječenje mirovanjem i medikamentozna analgezija po čemu je došlo do poboljšanja u trajanju od 6 do 12 mjeseci kod 15 (31,9%) bolesnika dok kod 11 (23,4%) bolesnika nije došlo do poboljšanja već je stanje bilo nepromijenjeno ili je došlo do pogoršanja. Zaključak: elektromiografija i kompjutorizirana tomografija veoma su sigurne i komplementarne metode za utvrđivanje mjesta – nivoa radikularnog oštećenja, kao i njihove svježine/kroniciteta. Na osnovu učinjenih pretraga kao i anamneze i statusa lokomotornog sustava odlučuje se o daljnjem liječenju bolesnika. Operativno se liječenje u navedenom uzorku provodilo veoma rijetko, svega u 5 (20%) bolesnika od 25 s EMG-im pokazateljima svježe lezije, kao i pozitivnim CT nalazom (protruzije ili ekstruzije diska), ali je bilo veoma učinkovito. Konzervativno je liječenje provedeno u većine bolesnika sa svježom radikularnom lezijom (47 (90,3%) od 52 a do poboljšanja je došlo kod njih 31 (65,9%) od 47 dok je kod njih 15 (31,9%) od 47 došlo do pogoršanja ili je stanje bilo nepromijenjeno i oni su potencijalno kandidati za operativno liječenje. Konzervativno liječenje (fizikalna terapija + medikamentozna analgezija) pokazala se učinkovitijom od samo provedene medikamentozne analgezije i mirovanja.

 

1. Kovač, D. Srdoč, M. Franić, M. Šimić: Totalna endoproteza intervertebralnog diska u liječenju degenerativnih bolesti lumbosakralne kralješnice – preliminarni rezultati

Odjel za ortopediju, KB Dubrava, Zagreb
Sažetak:
Bez obzira na napredak dijagnostičkih i operacijskih procedura u liječenju hernije i.v. diska, određeni broj operacija i danas ne daje željene rezultate. Nadalje, primarna nestabilnost kralješnice se sve više prepoznaje kao posebni entitet degenerativne bolesti kralješnice, koji danas zahtijeva specifičnu dijagnostiku, dok se i način liječenja postupno mijenja. Kriteriji procjene degenerativnog procesa po Modic-u, a na temelju MR-e postaje osnovni dijagnostički kriterij. Spinalna fuzija u liječenju degenerativnih bolesti intervertebralnog diska ima odlične rane rezultate (70-905) koji u dugoročnim studijama ostaju zadovoljavajući u samo 30-50% slučajeva. Preopterećenje susjednog, također degeneriranog diska se najčešće okrivljuje za neuspješno liječenje fuzijom. Sve više se stoga nameće pitanje ugradnje umjetnog diska kao metode dekompresije i stabilizacije dinamičkog segmenta, uz istovremeno očuvanje mobilnosti segmenta. Cilj ovog rada je da prikaže preliminarne rezultate totalne zamjene intervertebralnog diska kao alternativnu metodu spinalnoj fuziji. “Maverick” totalna endoproteza intervertebralnog diska je ugrađena u 7 bolesnika (5 žena i 2 muškarca) tijekom 2003. godine u KB Dubrava. Sve endoproteze ugrađene su kroz minimalno invazivni prednji transperitonealni pristup. Prosječna starost bolesnika bila je od 28 do 50 godina. Indikacije za operaciju bile su: 1. degenerativna spondilolisteza, 2. primarni instabilitet, 3. “failed back surgery”. Svi bolesnici imali su pridružene degenerativne promjene na susjednim segmentima LS kralješnice. Križobolja i ishialgija trajala je najmanje 12 mjeseci prije odluke o operacijskom liječenju. Operacija je trajala prosječno 150 minuta uz prosječan gubitak krvi od 300 ml. Svi bolesnici vertikalizirani su drugi dan poslije operacije te su pušteni iz bolnice 5. dan. Rehabilitacija je započeta 6 tjedana iza operacije. Od komplikacija valja napomenuti: dislokaciju komadića spondilofita poslije čega su bila potrebna jos dva operacijska zahvata stražnje dekompresije, nakon čega je bolesnica bila bez tegoba; dodatnu dekompresiju lateralne stenoze kod jedne bolesnice; nakon operacijskog liječenja jedan bolesnik još osjeća obostranu ishialgiju. Totalna endoproteza intervertebralnog diska zadovoljavajuće rješava problem degenerativne spondilolisteze, umjerenog instabiliteta i “far lateral” herniju diska. Proces rehabilitacije je brži u odnosu prema bolesnicima sa spinalnom fuzijom (3 mjeseca poslije operacije bolesnica jaši trkaćeg konja). Stanja iza “failed back surgery” su puno nepredvidljivija. Efekti ovakve operacije na susjedne segmente kralješnice moći će se analizirati tek nakon dužeg praćenja bolesnika. Iako ova metoda za sada jos uvijek predstavlja eksperimentalni način liječenja, po svoj vjerojatnosti endoproteza diska predstavlja metodu budućnosti.

Zvonko Kejla, Dražen Kvesić, Darko Perović, Renata Čop: Nužnost repozicije prednjeg posmika kralješka kod spondilolisteze L5/S1

Klinika za traumatologiju, Zagreb

Sažetak:

Prednji pomak trupa L5 kralješka dovodi do značajne promjene odnosa težišnice trupa i položaja acetabuluma, pri čemu dolazi do razvitka značajnih strižnih sila u patološki promijenjenom segmentu. Fizikalni model pokazuje da bi rezultati operativne fuzije trebali biti bolji pri potpunoj repoziciji prednjeg posmika. Retrospektivno smo analizirali rezultate operativnog liječenja na našoj populaciji bolesnika sa spondilolistezom L5/S1 II/III stupnja. Tijekom 5 godina je liječeno 122 bolesnika sa spondilolistezom donjih lumbalnih kralješaka. Kod 83 bolesnika se radilo o segmentu L5/S1. Srednja vrijednost prednjeg pomaka je iznosila 19 mm. Operativno je liječeno 58 bolesnika, te je kod 39 učinjena repozicija i fuzija u dva dinamička segmenta, a kod 19 u jednom dinamičkom segmentu. Kod 50 bolesnika je učinjena cirkumferentna fuzija bilo u jednom, bilo u dva operativna postupka. Korekcija na 0 vrijednost pomaka je postignuta kod 17 bolesnika. Postizanje potpune korekcije je znatno učestalije u kasnijoj fazi serije. Postizanje pune korekcije nije u korelaciji sa stupnjem inicijalnog pomaka, osim kod slučajeva spondiloptoze. Kod bolesnika s potpunom korekcijom nije nađeno rupture instrumentacije, ubrzano je stvaranje potpunog prednjeg bloka sa značajno boljim smanjenjem subjektivnih tegoba. Kod svakog je bolesnika nužno učiniti repozicijski manevar kojim će se pokušati postići potpuna korekcija putem distrakcije i relordozacije donje slabinske kralješnice. Postizanjem pune korekcije se znatno reduciraju strižne sile u operiranom segmentu čime se omogućava ranije funkcijsko opterećenje i postiže bolji rezultat liječenja.

 

Goran Mrak, Josip Paladino, †Ninoslav Pirker: Endoskopski potpomognuta mikrodiskektomija

Klinika za neurokirurgiju, KBC Zagreb

Sažetak

Uvod: unatoč uporabe suvremenih operacijskih mikroskopa, mikrokirurškog instrumentarija te poštednih pristupa, u pojedinih bolesnika operiranih uvriježenom mikrodiskektomijom zbog hernijacije slabinskog diska nastaje tzv. sindrom nezadovoljavajućeg postoperacijskog rezultata. Manjkavost je mikrodiskektomije nemogućnost vizualizacije intervertebralnog prostora mikroskopom, zbog čega mogu zaostati djelići diskalnog tkiva koji mogu izazvati opetovanu hernijaciju. Bolesnici i metode: u svrhu radikalnog uklanjanja herniiranog slabinskog intervertebralnog diska te smanjenja učestalosti opetovanih diskalnih hernijacija endoskopom smo provjeravali intervertebralni prostor nakon uvriježene mikrodiskektomije. U istraživanju su uspoređene dvije skupine bolesnika operiranih zbog hernijacije slabinskog intervertebralnog diska. U promatranoj skupini bilo je 36 bolesnika operiranih endoskopskom mikrodiskektomijom, dočim je kontrolnu skupinu činilo 59 bolesnika operiranih postupkom uvriježene mikrodiskektomije. Rezultati: dobar rezultat liječenja postignut je u 80,6% bolesnika operiranih endoskopski potpomognutom mikrodiskektomijom, a taj smo rezultat zabilježili u samo 69,5% bolesnika operiranih uvriježenom mikrodiskektomijom. Statističkom smo rašlambom dobivenih podataka tako dokazali bolji rezultat liječenja i značajno smanjili postotak reoperacija uzrokovanih reziduom intervertebralnog diska u bolesnika operiranih endoskopski potpomognutom mikrodiskektomijom. Zaključci: stoga preporučamo uvijek razmotriti mogućnost primjene postupka endoskopski potpomognute mikrodiskektomije u neurokirurškom liječenju bolesnika s hernijacijom slabinskog intervertebralnog diska.

 

1. Kovač, M. Franić, M. Šimić, I. Kovač: Apsolutna stenoza spinalnog kanala – preliminarni rezultati mikrokirurške dekompresije

Odjel za ortopediju, KB Dubrava, Zagreb
Sažetak:
Uvod i ciljevi: laminektomija uz parcijalnu resekciju malih zglobova bila je prihvaćena kao metoda izbora u operacijskom liječenju apsolutne stenoze spinalnog kanala. Glavna i najčešća komplikacija takve operacije je instabilitet koji nastaje zbog resekcije koštane mase i malih zglobova te je često potrebno učiniti dugačke fuzije lumbalnog djela kralješnice u daljnjem liječenju. Metode: od 1995 do 1999, 19 bolesnika operirano je standardnim načinom odnosno laminektomijom (grupa 1) dok je kod 12 bolesnika učinjena mikrokirurška dekompresija (grupa 2). Kod mikrokirurške dekompresije odstranjen je kompletan lig. flavum te unutrašnji dio lamina i malih zglobova uz dilataciju spinalnog kanala. Interspinalni i supraspinalni ligamenti su na taj način sačuvani. Rezultati: prosječno trajanje operacijskog zahvata je bilo cca 40 minuta po segmentu kralješnice u obje grupe, uz prosječan gubitak krvi od 300 ml po segmentu (grupa 1) te 110 ml (grupa 2). Bolesnici su u bolnici boravili prosječno 16 dana (grupa 1) i 6 dana (grupa 2). U dosadašnjem praćenju nije bilo instabiliteta u grupi 2, dok je kod 3 bolesnika grupe 1 učinjena fuzija zbog instabiliteta. Svi bolesnici imali su manje tegoba poslije operacijskog liječenja, ali valja naglasiti da postoji signifikantna razlika u kvaliteti poboljšanja u korist mikrokirurške tehnike. Lezije dure evidentirane su obje grupe, rjeđe u mikrokirurškoj grupi (3 bolesnika). Zaključak: možemo reći da je mikrokirurška dekompresija zahtjevnija tehnika u liječenju apsolutne stenoze spinalnog kanala, praćena manjim krvarenjem i kraćim boravkom bolesnika u bolnici te rjeđim komplikacijama. Vrlo uspješno se može izvršiti dekompresija do 5 lumbalnih segmenata spinalne stenoze bez rizika od poslijeoperacijkog instabiliteta.

 

Zvonko Kejla, Dražen Kvesić, Renata Čop, Petra Kejla: Spondilitis i spondilodiscitis

Klinika za traumatologiju, Zagreb

Sažetak:

Najčešći oblik infekcije aksijalnog skeleta je spondilodiscitis. Neliječeno, ovo stanje može dovesti do trajnih neuroloških posljedica, deformiteta kralješnice, pa i u nekim slučajevima do smrti bolesnika. Premda su se do sada smatrale rijetkima, sa incidencijom od 4 slučaja na milijun stanovnika godišnje, svježa iskustva kako u našoj tako i u svjetskoj populaciji ukazuju na naglo povišenje incidencije ovog stanja. Radi nekadašnje rijetke incidencije te polaganog i neprimjetnog razvitka kliničke slike, dijagnoza ove bolesti je često odložena pa i zakašnjela, što ponekad dovodi do katastrofalnih posljedica. Pretpostavlja se da postojeće, udaljeno žarište infekcije stvara infektivni nidus s kojeg se mikroorganizmi šire prema aksijalnom skeletu putem krvotoka. Nasuprot ovom prihvaćenom stavu, oko 60% naših bolesnika sa spinalnom infekcijom nije imalo vidljive ili poznate prethodne infekcije. Premda je do 1995, uz isključenje otvorenih ozljeda kralješnice incidencija bila nezamjetna, nakon ovog vremena infektivni spondilitis i spondilodiscitis postaju česta dijagnoza u populaciji bolesnika na Odjelu za kirurgiju kralješnice Klinike za traumatologiju, s incidencijom oko 30-40 novih slučajeva godišnje. Obzirom da se radi o prethodno selekcioniranoj populaciji bolesnika, kod 85% je odabrana metoda liječenja bila operativna. Indikacije za operativno liječenje uključuju značajnu destrukciju kosti, neurološki ispad, septični tijek bolesti sa kliničkim znakovima intoksikacije bez reakcije na antibiotsku terapiju, te neuspješni pokušaj konzervativnog liječenja mirovanjem i antibioticima. Neurološki deficit može nastupiti radi nastale kifoze, radi razvitka infektivnog apscesa iza trupa kralješka, bilo ispred ili iza stražnje uzdužne sveze. Kod evaluacije rezultata treba uzeti u obzir morfološki status aksijalnog skeleta, neurološki nalaz i funkcijski rezultat. Naša i većina drugih recentnih serija pokazuju da se agresivnim, kombiniranim pristupom može povoljno utjecati na ishod bolesti te se većina bolesnika može u potpunosti izliječiti uz kombinaciju antibiotske terapije, kirurškog zahvata i rane aktivne rehabilitacije.

 

Tomislav Nemčić, Frane Grubišić, Astrid Marčić, Maja Dubravica: Epidemiološko (pilot) istraživanje o križobolji u profesiji medicinskih sestara

Klinika za reumatologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, KB “Sestre Milosrdnice”, Zagreb

Sažetak:

Uvod: križobolja se može definirati kao simptom različitih stanja i/ili bolesti, lokalizirana u donjem dijelu leđa, koja se može radikularno širiti do stopala (lumboishialgija) ili može biti prenesena. Uzroci koji dovode do križobolje brojni su: strukturne promjene sastavnih dijelova dinamičkog vertebralnog segmenta (trup kralješka, i.v. disk, okolne mekotkivne strukture), te niz drugih faktora kao što je nepravilno držanje, prekomjerna tjelesna težina, faktori vezani uz radno mjesto i dr. Epidemiološka istraživanja, prema podacima iz strane literature, govore o visokoj stopi križobolje u profesiji medicinskih sestara. Autori su proveli pilot istraživanje o pojavnosti križobolje u profesiji medicinskih sestara. Ciljevi ovog istraživanja su bili: odrediti učestalost križobolje u medicinskih sestara, odrediti povezanost križobolje sa sociodemografskim faktorima (životna dob, radilište, dužina radnog staža), odrediti dužinu izgubljenih radnih dana zbog bolovanja i ustanoviti provođenje konzervativnih postupaka liječenja. Metodologija: istraživanje je provedeno u 8 Klinika i Zavoda KB “Sestre Milosrdnice”. U istraživanju je korišten strukturirani upitnik podijeljen u slijedeće dijelove: sociodemografski podaci, početak i trajanje križobolje, povezanost križobolje s eventualnim specifičnim incidentom ili s njegom bolesnika, podaci o dijagnostičkim postupcima i provedenom konzervativnom liječenju. Istraživanje je bilo dobrovoljno i anonimno. Rezultati: u ispitivanju je sudjelovalo 114 medicinskih sestara prosječne životne dobi 37 godina (raspon od 19 do 58 godina). Ispitanice su zbog križobolje bile na bolovanju tokom 2002. god. prosječno 8,5 dana (raspon od 14 do 300 dana), a tijekom 2003. god. prosječno 4,94 dana (raspon od 6 do 135 dana). Prosječna dužina radnog staža ispitanica iznosila je 16,81 godina (raspon od 3 mjeseca do 35 godina). 80 ispitanica (70,17%) uzimalo je analgetike, 35 bolesnica (30,7%) liječeno je fizikalnom terapijom. Zaključak: podaci dobiveni ovim pilot istraživanjem predstavljaju temelj daljnjeg epidemiološkog istraživanja ovog problema. Ti će podaci ujedno poslužiti i za predlaganje preventivnih aktivnosti u cilju sprječavanja/smanjenja križobolje kao što je npr. profesionalna edukacija kojom bi se maksimalno smanjio utjecaj provokativnih faktora za razvoj križobolje, programi medicinske gimnastike i dr.

 

Ksenija Miladinović, Samiha Hodžić, Eldan Lokmić, Dijana Kapetanović: Epidemiološke karakteristike lumbalnog bola u selekcioniranom uzorku rehabilitacionog centra “Reumal” u Fojnici

Sažetak:

Bilo akutni, bilo hronični, bol u donjoj kralježnici s ili bez propagacije u donje ekstremitete (lumbalni/lumbosakralni bol) ostaje izazov ne samo za terapiju nego i kao dijagnostički entitet. Stoga se literatura redovno osvježava epidemiološkim studijama o ovom bolu. Ciljevi naše šestogodišnje retrospektivne studije bili su: 1. dobiti hospitalnu prevalencu lumbalnog bola u periodu od šest godina, te uporediti kretanje prevalence po pojedinim godinama; 2. dobiti pregled pacijenata prema spolu i starosnoj dobi; 3.izdvojiti dijagnostičke entitete pod kojima se vodi lumbalni bol i odrediti njihovu procentualnu zastupljenost i odnos prema spolu; 4. dobivene rezultate uporediti sa rezultatima drugih studija. Studija je uključila 55725 pacijenata koji su stacionarno boravili u rehabilitacionom centru “Reumal” u Fojnici u periodu od januara 1997. do decembra 2002. godine. Iz ovog uzorka je izdvojeno 12296 pacijenata s dijagnozama koje su upućivale na lumbalni/lumbosakralni bol. U statističkoj obradi su korišteni hi-kvadrat i Kolmogorow-Smirnow test statističke značajnosti razlika. Rezultati su pokazali da je ukupna hospitalna prevalenca lumbalnog bola u našem uzorku 22,06 %, a po pojedinim godinama se kretala u rasponu od 17,8% do 28,6%. U cjelokupnom uzorku dominirali su muški pacijenti 54,8% : 45,2%, a ova proporcija je bila neovisna o godinama istraživanja. Srednja vrijednost starosne dobi kretala se od 44 do 58 godina, linearno se povećavajući od početne do završne godine istraživanja. Najzastupljeniji dijagnostički entitet bio je syndroma lumbale/lumbosacrale sa 37,26%, hernia disci sa 27,96%, radiculopathia sa 15,54%, spondylosis sa 11,86% i lumboischialgia sa 7,38%. Dobiveni rezultati nekih epidemioloških karakteristika lumbalnog bola korelirali su sa rezultatima drugih studija.

 

Coloplast – sponzorirano predavanje

 

Peter Gammelbo: EasiCath from Coloplast: Hydrophilic coated catheters for Clean Intermittent Catheterisation

Coloplast is a world-wide manufacturer of medical devices for ostomy care, continence care, wound care, skin care and breast care. Coloplast offers a complete range of continence care products incl. urisheaths, urine bags, drip collectors for men and adsorbent pads for women, as well as the Easicath range of intermittent catheters.

In 1947, Guttman introduced sterile intermittent catheterisation, in 1972 Lapides introduced clean intermittent catheterisation, and in the early 1980`s the first low-friction hydrophilic catheter was introduced.

Today, throughout Europe, intermittent catheterisation is the golden standard, and hydrophilic catheters the preferred type of catheter among users and professionals. Since Coloplast launched our first hydrophilic catheter Easicath, this has quickly become a valued solution within intermittent catheterisation.

When uncoated catheters are used, these are usually applied in conjuction with a lubricating gel in order to reduce friction between the catheter surface and the urethral mucosa. However, most often lubrication with gel will not provide optimal smoothness, in addition, gel lacks uniformity and stability, and as a result will deflect from the catheter upon insertion.

Easicath hydrophilic catheters are for single use. Instead of applying gel to the catheter, the catheter surface is coated with a water activated lubrication, which provides a much more smooth surface, and which is based evenly and firmly one the catheter surface and therefore remains in place throughout the whole catheterisation. In addition, the hydrophilic catheter is easy to use, because the lubrication is already on the catheter and only needs to be activated by adding water to the packaging.

It is recognised that hydrophilic catheters reduce the risk of urethral complications such as epididymitis, urethral strictures, bacteriuria and UTI`s. (1,3,4,5).

Urethral strictures have been described as a complication as a result of long-term clean intermittent catheterisation with uncoated catheters.

The strictures usually occur in the upper part of the urethra, and it is believed that the reason for this is that uncoated catheters have “lost” their gel when they reach higher up in the urethra thus causing trauma to the urethral mucosa. As the coating remains in place on the Easicath hydrophilic catheter the risk of inducing trauma and thereby strictures is reduced.

This is supported by the study of Vaidyanathan et al in 1994 (2), where a significant difference in the degree of urethral inflammation between a conventional and a hydrophilic catheter was found.

The ease of use and the clinical benefits of the concept Easicath hydrophilic catheters increase user satisfaction and preference.

References:

1. Heldund et al, 2001. Scandinavian Journal of Urol Nephrology 35, p. 49-53.
2. Vaidyanathan et al, 1994. Paraplegia 32, p. 493-500.
3. Biering-Sorensen et al, 1999. International Medical Society of Paraplegia.
4. Sutherland et al, Journal of Urology, 1996.
5. Wyndaele J. 12 year followup, 1989.

 

Ivan Džidić, Saša Moslavac: Naša iskustva u primjeni Easicath jednokratnih katetera kod osoba s para/tetraplegijom

Spinalni odjel, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Varaždinske Toplice

Sažetak:

^{Cilj rada: namjera je bila ispitati zadovoljstvo pacijenata i medicinskih sestara u korištenju hidrofilnih obloženih katetera kod sterilne intermitentne kateterizacije. Metode: u pokusu je sudjelovalo 14 pacijenata s ozljedom kralježnične moždine (OKM) i posljedičnom paraplegijom ili tetraplegijom, te 9 medicinskih sestara. Pacijenti koji su mogli vršiti samokateterizaciju ispunili su upitnik nakon dvotjednog korištenja hidrofilnih obloženih katetera, a medicinske sestre nakon perioda od nekoliko tjedana i potrošenih oko 150 katetera, kod pacijenata koji ne mogu vršiti samokateterizaciju. Ranije su korišteni konvencionalni Nelaton plastični kateteri. Svi pacijenti u pokusu imali su potpunu OKM, nisu imali uroinfekcija, strikture i druge urološke komplikacije. Rezultati: 8 pacijenata ne bi nastavilo koristiti hidrofilno obložene katetere, a razlozi su prvenstveno “nepraktičnost” i “dugotrajnost” pripreme za kateterizaciju, a u dva pacijenta čine se”tvrđima” u odnosu na konvencionalne. Šest bi pacijenta nastavila koristiti hidrofilne obložene katetere jer su “bolji i ugodniji”, “djeluju sigurno”. Svih 9 medicinskih sestara preporučile bi pacijentima korištenje hidrofilno obloženih katetera prvenstveno za samokateterizaciju i jer se “lakše uvađaju” i “nježniji su”. Istovremeno, medicinske sestre navode da je potrebno “više vremena za kateterizaciju uz kompliciraniju pripremu” od konvencionalnih katetera. Diskusija i zaključak: rezultati pokazuju zadovoljstvo bolesnika i sestara Easicath jednokratnim kateterima. Uglavnom se slažu da se kateteri lakše uvađaju i vade iz mokraćnog mjehura, ali da zahtjevaju više vremena. Da bi potpuno ocijenili vrijednosti i mane hidrofilnih obloženih katetera kod naših pacijenata, valjalo bi ih testirati u produženom razdoblju jer je neosporno da bi dužom upotrebom i tehnička spretnost pacijenata, pa i osoblja bila bolja, a tada bi se moglo zaključiti i o učestalosti komplikacija poput uroinfekcija, kamenaca i sl., kod upotrebe ovih katetera. U radu će se prikazati detaljniji odgovori na postavljena pitanja o pojedinim segmentima kateterizacije kod osoba s OKM, te razložiti nuspojave i prikazati prosječno (ne)zadovoljstvo korisnika (pacijenata i medicinskih sestara) u korištenju hidrofilnih obloženih katetera.}

 

Kralježnica

Aleksandar Stošić: Neoperacijsko liječenje idiopatske skolioze – preporuke na osnovu istraživanja Evidence Based Medicine

Dječja ortopedija Kantrida, KBC Rijeka

Sažetak:

Cilj: idiopatska skolioza (IS) i dalje ostaje bolest nepoznata uzroka i u svijetu neusklađenih postupnika liječenja. Liječnici (osobito oni koji se skoliologijom bave sporadično), ali i bolesnici stoga su često stavljeni pred različite terapijske izbore. I dalje se traži prihvatljiv postupnik liječenja idiopatske skolioze za sve koji se bave skoliologijom. Metode: pod nadzorom talijanskog ministarstva zdravstva okupljena je višedisciplinarna stručna komisija sa zadatkom: metodom Evidence Based Medicine i raspravom velikog broja stručnjaka raznih specijalnosti tijekom dva “okrugla stola” procijeniti i usporediti do sada opisane i primijenjene načine liječenja idiopatske skolioze i, temeljem istih izraditi odgovarajuće preporuke stupnjevane temeljem prikupljenih znanstvenih dokaza unatrag 35 godina. Ove su preporuke donesene 14. lipnja 2002. godine u Milanu, nakon treće završne cijelodnevne rasprave (tzv. Consensus Conference SIMFER) u kojoj sam i osobno aktivno sudjelovao. Rezultati: izvršeno je definiranje IS i procjena pojedinih etioloških čimbenika u njenom nastanku. Utvrđeni su neophodnost i načini preventivnih pregleda probira (screening) IS i sve faze neoperacijskog liječenja sukladno patološkom nalazu bolesti tijekom rasta i razvoja. Naročito su procijenjeni kinezioterapijski postupci liječenja (opći tjelesni, vježbe disanja) kao samostalni terapijski postupci ili u kombinaciji liječenja ortozama/sadrenim korektivnim povojima odnosno kirurškim liječenjem. Utvrđen je odnos bolesnika s IS i njihovog bavljenja športskom aktivnošću. Odvojeno je procijenjeno i ortotsko liječenje. Rasprava i zaključak: temeljem 35 godišnjeg znanstvenog i stručnog rada u proučavanju idiopatske skolioze u raznim bazama podataka prikupljeni su znanstveni i stručni dokazi o utemeljenosti određenih oblika liječenja idiopatske skolioze. Nakon tri odgovarajuće višedisciplinarne rasprave o njima, sporazumno su donijete vrlo korisne preporuke u liječenju idiopatske skolioze stupnjevane prema jačini prikupljenih znanstvenih i/ili stručnih dokaza. Ove se preporuke mogu vrlo korisno rabiti u svakodnevnoj kliničkoj praksi kao osnovne smjernice i/ili tijekom eventualnih dvojbi u primjeni određenog načina liječenja.

 

1. Franić, V. Kovač, M. Šimić: Analiza rezultata operacijskog liječenja idiopatske adolescentne torakalne skolioze stražnjim i prednjim pristupom

Odjel za ortopediju, KB Dubrava, Zagreb
Sažetak:
Uvod i ciljevi : stražnja instrumentacija je još uvijek metoda izbora u operacijskom liječenju adolescentnih idiopatskih skolioza. Retrospektivnim istraživanjem usporedili smo dvije slične grupe bolesnika analizirajući trodimenzionalnu korekciju deformacije kralješnice uz duljinu fuzije. Metode: obje grupe činilo je po 25 bolesnika u dobi 15,4+2 odnosno 14,74+1,62 godina sa krivinama King II i III. Prije operacije veličina krivine bila je 65+11,7 odnosno 67+9,84 stupnjeva prema Cobbu. Bolesnici su operirani od 1994. do 1998. godine uz poslijeoperacijsko praćenje 4,67+1,5 godina. Sve bolesnike operirao je stariji autor. U stražnjem pristupu korištene su Harrington, Harrington-Luque i “multi hook-rod” instrumentacije. Kod prednjeg pristupa korištena je modificirana instrumentacija s 2 šipke. Rezultati: u stražnjoj grupi učinjena je prosječna fuzija od Th5-L2 u odnosu prema fuziji Th5-12 prednje grupe.Trajanje operacijskog zahvata bilo je 172 min+42 u stražnjoj te 150 min+31 u prednjoj grupi. Gubitak krvi iznosio je 471 ml+152 i 442 ml+220. Korekcija u frontalnoj ravnini bila je 46,6%+8,63% prema 78%+12,36% prednje instrumentacije. Korekcija u sagitalnoj ravnini nije bila signifikantna u obje grupe. Derotacija deformacije mjerena metodom prema N.M. bila je 6%+21% prema 60%+26,57%. Korekcija rebrene grbe: 38%+16% prema 69%+26%, rebrene udubine 52%+21%. Zaključak: u operacijskom liječenju stražnjim i prednjim pristupom manjih fleksibilnih krivina nema značajne razlike u korekciji idiopatskih adolescentnih torakalnih skolioza, dok postoji značajna razlika u korist prednjeg pristupa u liječenju teških i rigidnih deformacija.

 

Denzitometrija – osteoporoza

Darko Perović: Komplikacije u konzervativnom i kirurškom liječenju osteoporotskih prijeloma

Klinika za traumatologiju, Zagreb

Sažetak:

Uvod: u današnje doba sve veći je broj bolesnika s dokazanom osteoporotskom bolesti kralješnice, koja s porastom dobi dovodi do sve veće učestalosti kompresivnih prijeloma. Stoga su i terapijski pokušaji smanjenja boli sve diferentniji uz raziličite stope uspjeha, bilo da je riječ o kirurškom ili konzervativnom liječenju. Cilj: u retrospektivnoj studiji ustanoviti učestalost komplikacija i neuspjeha konzervativnog i kirurškog liječenja osteoporotskih prijeloma. Pacijenti i metode: bolesnici liječeni zbog osteoporotskog prijeloma kralješnice u Klinici za traumatologiju Zagreb 1995-2003 godine. Prosječno praćenje je iznosilo 12 mjeseci (min 6, max 18). Primarni cilj liječenja je uklanjanje boli, sekundarni cilj očuvanje osovine kralješnice. Rezultati: u konzervativnom liječenju dio ortoza je bio nepravilno postavljen od stručnih osoba. Oko 40% bolesnika je bilo zadovoljno ishodom liječenja. Na početku terapije analgetike je kontinuirano uzimalo oko 95% pacijenata, a kasnije 30% pacijenata. Od toga je dio uzimao opioide s čestim nuspojavama. Kirurški je liječen mali dio pacijenata, jer su česte komplikacije u vidu ispadanja implantata kontraindicirale daljnje kirurške postupke. Analgezija u potpunosti korelira s uspješnošću kirurškog liječenja. Diskusija: najveći broj komplikacija u liječenju osteoporotskih prijeloma kralješnice vezan je uz neadekvatnu analgeziju. Uzroci leže u nadekvatnom izboru i primjeni ortoza, korištenju preslabih analgetika ili nuspojavama jakih analgetika. Kirurško liječenje instrumentalnom fuzijom treba izbjegavati u liječenju osteoporotskih prijeloma. Nove tehnike vertebroplastike, kifoplastike i lordoplastike također su opterećene stanovitim brojem komplikacija, koje stavljaju pod povećalo sumnje ove metode. Zaključak: uspješnim liječenjem osteoporotskog prijeloma kralješnice smatramo dobru analgeziju i tolerantnu vertebralnu kifozu uz što manji postotak općeg morbiditeta i mortaliteta.

 

Ida Kovač, Zoran Vuletić, Neven Kauzlarić: Ravnoteža osoba s osteoporozom na stabilometrijskoj kompjuteriziranoj platformi

Klinički zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala, KBC Zagreb

Sažetak:

Uvod i cilj rada: osobe starije životne dobi, među kojima su i osobe s osteoporozom, klinički često pokazuju poteškoće u održavanju ravnoteže. Cilj ovog istraživanja je bio usporediti ravnotežu osoba s denzitometrijski verificiranom osteoporozom s ravnotežom osoba, komparabilnih po dobi i spolu, ali uredne gustoće kostiju i to analizom na stabilometrijskoj kompjuteriziranoj platformi. Metode rada: denzitometrija je učinjena aparatom Hologic kod 292 žene, od kojih je kod 83 verificirana osteoporoza, kod 103 osteopenija a uredan nalaz kod 102 osobe. Potom je provedena analiza ravnoteže na stabilometrijskoj kompjuteriziranoj platformi (Cosmogamma), a rezultati 82 žene s osteoporozom (grupa I) u dobi od 58 (45-77) god. komparirani su s nalazima 94 žene prosječne dobi 64 (49-83) god. s urednom gustoćom kostiju (grupa II). Analizirani su parametri puta i površine prijeđene težišnicom tijela u testu otvorenih i testu zatvorenih očiju, trajanja 60 s, a njihov odnos je iskazan Rombergovim indeksima. Rezultati: rezultati su pokazali da je površina prijeđena težišnicom tijela u testu otvorenih očiju u grupi I 7,15 (SD 12,051) cm, a 6,41 (SD 4,435) cm u grupi II, dok je u testu zatvorenih očiju u grupi I 11,49 (SD 20,066) cm, a 10,0 (SD 11,538) cm u grupi II. Prijeđeni put težišnice je u testu otvorenih očiju u grupi I bio 332,8 (SD 136,56) mm, a 335,75 (SD 128,828) mm u grupi II; u testu zatvorenih očiju 455,19 (SD 209,942) mm u grupi I, a 453,62 (SD 222,706) mm u grupi II. Rombergov index za površinu iznosi 1,63 (SD 1,247) za grupu I, a 1,57 (SD 1,1136) u grupi II dok je Rombergov index za put 1,36 (SD 1,7727) za grupu I, a 1,34 (SD 0,407) za grupu II. Statističkom analizom nije nađena statistički značajna razlika niti za jedan analizirani parametar ravnoteže između ispitanica s osteoporozom i onih bez osteoporoze, a niti u usporedbi s grupom 103 ispitanice s osteopenijom. Zaključak: iako analiza ravnoteže na stabilometrijskoj kompjuteriziranoj platformi kod bolesnica s osteoporozom nije pokazala statistički značajnu razliku u odnosu na žene komparabilne po dobi ali uredne gustoće kostiju, ne smijemo zaboraviti da je svaku bolesnicu potrebno evaluirati ponaosob, a isto tako i planirati adekvatni rehabilitacijski program.

 

Rame

 

Viktor Peršić: Bol u ramenom zglobu – dijagnostička dilema

Odjel za kardiologiju i rehabilitaciju, Thalassotherapia Opatija

Sažetak:

Bol u ramenom zglobu učestali je simptom, vidljiv na svim nivoima kliničke prakse, od hitne medicinske pomoći i obiteljske medicine do kirurgije i interne medicine, a vrlo je čest u fizikalnoj medicini i reumatologiji. No, svakako nije uvijek samo odraz intrinzičkog oboljenja samog zgloba. Bol u ramenom zglobu može biti posljedica lezije cervikalne kralježnice ili visceralne bolesti kao što je koronarna insuficijencija, plućna embolija, patologija žučnih puteva, parenhimatozne bolesti pluća ili infekcija pleure i subdijafragmalnih prostora, a u konačnici može biti i posljedica intraabdominalnog krvarenja. Radi promptnije terapije ili specifičnog liječenja, za sve etiološke kategorije važno je postaviti dijagnozu čim ranije. Najčešće je podloga bolesti dobro potkrijepljena jasnom anamnezom koja govori u prilog ortopedskom ili reumatološkom problemu. Rjeđe se radi o nekom drugom, visceralnom supstratu, a tada je potreban multidisciplinarni pristup. Scenarij bolesti je individualan, ponekad nepredvidljiv, a ponekad se pacijenti moraju podvrgnuti vrlo detaljnim ispitivanjima, testovima ili zahvatom ciljem postavljanja ispravne dijagnoze.

 

Tatjana Kehler: Moguća promjena dijagnostičkog ultrazvuka u bolesnika s kliničkom slikom “bolnog ramena”

Thalassotherapia – Opatija

Sažetak:

Reumatske bolesti obilježene su promjenama na zglobnoj hrskavici, te okolnim mekim dijelovima. Da bi se spriječio gubitak funkcionalnog kapaciteta pojedinca, od posebne je važnosti pravodobno uočavanje promjena te odgovarajući terapeutski pristup. Ultrazvuk nam omogućuje otkrivanje rane promjene u zglobnoj hrskavici, puno prije nego se one uoče na rentgenskoj slici. Cilj ovog istraživanja bio je ocijeniti vrijednost ultrazvučne pretrage u ranoj dijagnostici promjena na ramenom zglobu. Pokušali smo definirati vrijednost ultrazvuka u kliničkom pregledu te ocijeniti u kojoj mjeri ultrazvuk može zamijeniti neke druge, danas više korištene pretrage. Ispitanici i metode: ispitivana 26 bolesnika s kliničkom slikom bolnog ramena. Prosječna životna dob promatrane skupine je 46,2 ± 5,6 godina, od toga 14 žena i 12 muškaraca. Korišten je aparat Simens Versa Pro, te linearna sonda frekvencije 7,5 MHz. Rezultati: u skupini bolesnika sa slikom “bolnog ramena” ultrazvučnim pregledom dobiveni su slijedeći rezultati: u 10 (26%) od 38 bolesnika nađeno je odlaganje kalcijevih soli u meke strukture ramena, u 6 bolesnika SA/SD burzitis, a u 2 bolesnika kombinacija SA/SD burzitisa i odlaganja kalcijevih soli u meke strukture ramena, u 2 bolesnika suženje zglobne pukotine, a u 2 bolesnika starije životne dobi stanjenje rotatorne manšete, te od toga u jednog bolesnika kombinacija suženja zglobne pukotine i stanjenja rotatorne manšete. U jedne bolesnice otkrila se tumorozna tvorba. U 4 je bolesnika ultrazvučni nalaz bio uredan. Zaključak: u 77% bolesnika s kliničkom slikom “bolnog ramena” ultrazvuk je dao više podataka o patološkom supstratu i tako upotpunio klinički nalaz. Jedna je bolesnica na osnovi ultrazvučnog nalaza upućena na dodatne pretrage. U 26% bolesnika na osnovi ultrazvučnog nalaza promijenjen je terapeutski pristup. Ultrazvuk je od posebne važnosti za evaluaciju uspješnosti primijenjene medikamentozne i fizikalne terapije. Velika je prednost ultrazvuka što se može češće ponavljati i na taj način pratiti aktivnost bolesti te eventualno predvidjeti njen tijek.

 

Dragan Lonzarić, Breda Jesenšek Papež: Ručna dijagnostika bolnog ramena: ortopedska medicina – Cyriax

Odjel za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu, Opća bolnica Maribor

Sažetak:

Preduvjet uspješne rehabilitacije bolesnika i ozljeđenika s bolnim i/ili ograničeno gibljivim ramenom je izvedba sistematske i precizne kliničke pretrage kojom uspješno dijagnosticiramo patološkomorfološki supstrat. Veći dio degenerativne i ozljedne patologije uključuje mekotkivne strukture, posebice mišićno-tetivni kompleks rotatorne manžete i strukture subakromijalnog tunela. Poseban pristup u ručnoj dijagnostici i terapiji predstavlja konzervativna ortopedska medicina koja se temelji na Cyriaxovom učenju, a koju u Sloveniji već nekoliko godina uče strani predavači. Odjel fizikalne i rehabilitacijske medicine Opće bolnice Maribor i Udruga liječnika za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu Slovenskog liječničkog društva organizira obrazovne radionice konzervativne ortopedske medicine u Općoj bolnici Maribor u Mariboru. Cyriax je razvio metodu ručnog diferenciranja i lokaliziranja lezije mekotkivnih struktura jednostavnom, a sistematičkom primjenom određenog broja testova koji obuhvaćaju pasivne gibove, aktivne gibove i izometričke testove utemeljene na selektivnom istezanju. Sistematičnost osnovnog kliničkog pregleda se odnosi na izvedbu točno određenog broja testova i njihov redoslijed izvođenja. Osnovni pregled mora odgovoriti na pitanje o kojoj se pojedinoj strukturi radi, a mjesto oštećenja se unutar mišićno-tetivne jedinice preciznije odredi palpacijom. Anamnestički je moguće odgovoriti da li se radi o C4 ili C5 strukturi ramena. Prenijeta bol iz drugih tjelesnih predjela se bitno ne ojača gibanjem u ramenu. Diferencijalnodijagnostički najčešće izvodimo Spurlingov test (test foraminalne kompresije korijenova), Tetrojev test (za sindrom tunela zapešća) i Roosov test (za sindrom gornjeg prsnog otvora). U ortopedskoj medicini dijelimo bolne strukture na kontraktilne (mišići i njihove tetive) i inertne (kosti, sveze, zglobna ovojnica, mišićne i tetivne ovojnice, sinovijalne vreće, korijenovi živaca, živci i tvrda ovojnica (dura mater). Aktivni gibovi nisu dijagnostički dovoljno specifični jer ovise o brojnim čimbenicima. Mišićno-tetivni kompleks je bolan kod aktivne kontrakcije u jednom smjeru i pasivnog istegnuća (u suprotnom smjeru), ali samo izometrička kontrakcija razvije dovoljno mišićne napetosti koja je dijagnostički korisna. Oštećenje strukture inertnog tkiva prouzrokuje bol kod aktivnog i pasivnog giba u istom smjeru. Kapsularni uzorak predstavlja karakteristični razmjer ograničenih pasivnih gibljivosti koji govori za podraživanje sinovijalne ovojnice (artritis i/ili artrozu) različitih etiologija. Tipičan kapsularni uzorak glenohumeralnog zgloba (srednjeg stupnja) je postojanje ograničenja vanjske rotacije za 60-70°, abdukcije za 45° i unutarnje rotacije za 10-15° (ograničenje: vanjska rotacija > abdukcija > unutarnja rotacija!) (osnovno terapijsko pravilo je da prvo liječimo unutarzglobnu patologiju). Pored ocjene gibljivosti i mišićne moći, ocjenjujemo i kakvoću aktivnog giba (bol!) i osjećaj na kraju giba. Bolesnik mora prvo izvesti šest aktivnih gibova vratom: 1. fleksija, 2. ekstenzija, 3. desna laterofleksija, 4. lijeva laterofleksija, 5. desna rotacija i 6. lijeva rotacija. Nakon toga mora izvesti četiri giba ramenskim obručem: 1. elevaciju, 2. depresiju, 3. protrakciju i 4. retrakciju. Zanima nas da li neki od tih giba prouzrokuje originalnu bol. Slijedi trinaest gibova (prvi je aktivan, preostalih dvanaest je pasivnih) u stojećem položaju koje prvo moramo izvesti na zdravoj strani (pravilo je da moramo izvesti sve gibove protiv izometričkog otpora čak i u primjeru da je ustanovljeno ograničenje pasivne gibljivosti već dalo uvjerljivu dijagnozu). Ti gibovi su: 1. aktivna elevacija gornjeg uda, 2. pasivna elevacija, 3. bolni luk, 4. pasivna glenohumeralna abdukcija, 5. pasivna vanjska rotacija, 6. pasivna unutarnja rotacija, 7. pasivna horizontalna addukcija, 8. addukcija protiv otpora, 9. abdukcija protiv otpora, 10. vanjska rotacija protiv otpora, 11. unutarnja rotaciju protiv otpora, 12. fleksija u laktu protiv otpora, 13. ekstenzija u laktu protiv otpora. Pasivna gibljivost može biti ograničena u kapsularnom i nekapsularnom uzorku. Kapsularni uzorak je najčešći u sljedećim stanjima: posttraumatski artritis (prijelom, iščašenja, imobilizacijski artritis i slično), hemiplegija, zamrznuto rame, monoartikularni reumatoidni artritis i artroza. Najčešći uzroci ograničene pasivne gibljivosti s nekapsularnim uzorkom su: akutni subakromijalni/subdeltoidni burzitis, kapsularne adhezije u slučaju zacjeljivanja i tvorbe ožiljka, supkorakoidni burzitis, patologija akromioklavikularnog zgloba i psihogena ograničenost. Cyriax navodi jedanaest mogućnosti nazočnosti bolnih i bezbolnih mišićnih oslabljenosti za primjere potpune pasivne gibljivosti ramena i gornjeg uda: bezbolna oslabljenost deltoidnog mišića (pareza aksilarnog živca), bezbolna oslabljenost deltoida, bicepsa i obaju spinatusa (obično oštećenje petog vratnog korijena), bezbolna oslabljenost supraspinatusa (ozljeda ili bolest rotatorne manžete), bolna oslabljenost supraspinatusa (obično kod djelomične rastrganosti supraspinatusa), bezbolna oslabljenost supraspinatusa i infraspinatusa s atrofijom (neuritis supraskapularnog živca), bezbolna oslabljenost seratus anteriora (pareza (neuritis) dugog prsnog živca), bezbolna oslabljenost trapeziusa (spinalni akcesorni neuritis), bezbolna oslabljenost infraspinatusa (rastrganost zbog ozljede ili preopterećenja), bezbolna oslabljenost subskapularisa (ozljedna ruptura tetive), oslabljenost tricepsa i mišića podlaktice (pareza sedmog vratnog korijena) i oslabljenost bicepsa i mišića podlaktice (pareza šestog vratnog korijena). Klinički pregled dopunimo neurološkim pregledom i izvedbom odgovarajućeg broja specifičnih funkcionalnih testova. Funkcionalne testove koje izvodimo u okviru pregleda bolesnika s bolnim ramenom dijelimo na četiri skupine: 1. testovi za rotatornu manžetu: testovi ukliještenja i/ili rastrganosti (znak bolnog luka – abdukcija i test – infiltracija 10 ml 1% lidokaina u subakromijalni prostor), test ukliještenja po Neeru, Hawkinsov (Hawkins – Kennedyjev) test, Yocumov ili horizontalni addukcijski test, trakcijski testovi (abdukcija, vanjska i unutarnja rotacija), Jobeov test, test padanja, test odmicanja ili podizanja ruke od leđa (“lift off test”); 2. testovi akromioklavikularnog zgloba (kapsularni uzorak i gornji bolni abdukcijski luk između 140 i 180°), Yocumov test, test lokalne anestezije (1% lidokain); 3. testovi duge tetive bicepsa: test preskoka, Speedov i Yergasonov test; 4. testovi zglobne (ne)stabilnosti i testovi za SLAP leziju (specifični znakovi ili testovi ne postoje, ali je često pridružena patologija rotatorne manžete i/ili burze i nestabilnost glenohumeralnog zgloba, diferencijalnodijagnostički možemo izvesti test s lokalnim anestetikom): prednji i zadnji ladični test, test donje nestabilnosti (koja je uvijek dio višesmjerne nestabilnosti), “load and shift” test, “clunck” test, relokacijski test, test zadržavanja ili otpora (“apprehension test”) i kompresijski rotacijski test (O’ Brien). Mogućnost radiološke dijagnostike ne može predstavljati prečicu i biti izgovor za našu strukovnu nedosljednost i neznanje te površnost u izvođenju kliničkog pregleda.

 

Božidar Egić: Diferencijalna dijagnostika lokomotornog i visceralnog bola u lijevom ramenu

Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Daruvarske toplice

Sažetak:

Najčešći bolni sindrom u grupi muskuloskeletnih bolesti je sindrom bolnog ramena. Pošto o ramenu ne možemo govoriti kao o zglobu nego kao topografskoj regiji, promjene se nalaze na širem području i na više struktura. Kako do poremećaja u muskuloskeletnom sustavu ne dolazi izolirano već lančano, tako ni bolove u ramenu ne možemo gledati kao poremećaje na lokalnom nivou. Od momenta kada se recipročna inhibicija na spinalnom nivou zamjenjuje centralno kontroliranim koaktivacijskim mišićnim odgovorom, niti jedan poremećaj ne možemo promatrati izolirano. Centralno kontrolirani koaktivacijski odgovor kasnije određuje senzomotorni odnos između svih dijelova organizma. Pri tome su neobično važni vertebrovisceralni i viscerovertebralni refleksni mehanizmi. Ovaj odnos udaljenih struktura dovodi do toga da u lokomotornom sustavu mjesto uzroka i mjesto bola često puta nisu isti (Lewit K.). Zbog moguće povezanosti bola u lijevom ramenu i kardijalnih tegoba pacijenta (ishemička srčana bolest), te po život opasne bolesti, važno je što prije razlučiti gdje je mjesto koje uzrokuje bol. O odnosima kralježnice (lokomotornog sustava) i unutarnjih organa već se govori više od stoljeća (Head, MacKenzie, McBurney). Gutzeit je (1953) okarakterizirao kralježnicu kao mogućeg inicijatora, provokatora, multiplikatora, lokalizatora patogenetskog mehanizma unutarnjih bolesti. Junghans (1957) iznosi misao da vertebrogeni poremećaj može biti okidač (trigger) za početak bolesti a kada ona jednom počne, može se razvijati neovisno. Hansen i Schliack (1966) ističu da do vertebrovisceralnih bolesti ne dolazi mehaničkim draženjem živčanih struktura nego refleksnim mehanizmima. Pritom postoje slijedeće mogućnosti: 1. kralježnica (lokomotorni sustav) je uzrok simptoma koji se zamjenjuju za visceralnu bolest; 2. visceralni poremećaj uzrokuje simptome koji simuliraju afekciju jednog dijela lokomotornog sustava; 3. visceralna bolest uzrokuje refleksnu reakciju (pseudoradikularnu) u segment, uključujući blokadu određenog vertebralnog dinamičkog segmenta; 4. visceralna bolest koja je izazvala ovaj poremećaj je prošla ali je blokada ostala i simulira visceralnu bolest; 5. poremećaj lokomotornog sustava kao uzrok visceralne bolesti!? Nama fizijatrima stoje na raspolaganju brojni dijagnostički testovi i terapijske tehnike kojima možemo razlučivati i liječiti bol u lijevom ramenu. Pri tome nikada ne smijemo smetnuti s uma da unutarnja bol, pa tako i ishemička srčana bolest može početi vertebrogenim poremećajem. Stoga je direktna suradnja s kardiologom jedino ispravno rješenje u liječenju ovih pacijenata.

 

1. Topić Sinjaković, M. Cesarik: Oštećenje dugačkog živca prsnog koša – rijetka ozljeda kod ponavljajućeg pritiska ramena

Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Lipik; Požega

Sažetak:

Oštećenjem nervus thoracicus longusa nastaje izolirana kljenut m. serratus anterior s patognomoničnom slikom scapule alate bez ispada osjeta. Mogući mehanizmi ozljede su akutna trauma (tupe ozljede ramena), kod ponovljenih teških opterećenja ramena kod građevinskih radnika (npr. nošenje drva, stalno maksimalno istezanje iz ramena s podizanjem gornjeg uda), golf, tenis, dizanje utega, postoperativno (nakon amputacije dojke, nakon torakotomije, anestetskog bloka brahijalnog pleksusa), u sklopu neuralgijske amiotrofije ramena kao komplikacija infekcijom parvovirusom, kompresijom C7 spinalnog korijena te idiopatski. Ne navodi se kod trzajne ozljede ili natučenja vratne kralježnice. Opisano je oštećenje n. thoracicus longusa te n. phrenicusa nakon vratne hiropraktičke manipulacije. Liječenje se provodi poštedom od naprezanja ramena, fizikalnom terapijom te operativno za 8 – 20 mj. Dijagnoza se postavlja elektromiografijom i neurografijom. Prikazano je oštećenje dugačkog živca prsnog koša kao ozljede na radu. 16-godišnji učenik, stolarski šegrt, držao je na ramenu drvenu gredu od oko 50 kg u razdoblju kroz 3 dana oko 5 – 15 minuta, triput na dan. Pri sjedenju na stolici s naslonjačem primjećuje “krilastu lopaticu”. Radilo se o izoliranoj ozljedi dugačkog živca prsnog koša sa posljedičnom slabosti prednjeg nazubljenog mišića. Fizikalnim pregledom se evidentira značajna asimetrija u smislu krilaste lopatice i smanjenjem snage desne ruke. Dijagnoza je potvrđena elektroneurografijom. EMG i neurografske analize potvrđuju neurogenu leziju nervus thoracicus longusa i paralizu prednjeg nazubljenog mišića. Zaključeno je da se radi o oštećenju živca uslijed pritiska i istezanja živca. Degenerativne promjene i infekcije su bile isključene. Liječen je konzervativnim pristupom fizikalnim procedurama, što je rezultiralo malim funkcionalnim oporavkom u vremenu od oko tri godine. Kombiniran efekt pritiska i istezanja živca je uzrokovao ozljedu na radu, s nesigurnom prognozom u smislu oporavka kod ovog bolesnika.

 

1. Massari, A. Legović, D. Karlavaris, T. Kehler: Uloga fizijatra u poslijeoperativnoj rehabilitaciji kardiokirurških bolesnika

Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, Thalassotherapia, Opatija

Sažetak:

Razvojem suvremenih kardiokirurških metoda, poslijeoperativna rehabilitacija bolesnika obilježena je nizom osobitosti. Složenost kirurškog zahvata, operativni rez u sanaciji, ugradnja stentova, prisutnost mehaničkih zalistaka i elektrostimulatora srca te smanjena tjelesna sposobnost problemi su s kojima se susreće fizijatar u rehabilitaciji ovih bolesnika. Retrospektivnom analizom autori će prikazati vlastita iskustva u rehabilitaciji kardiokirurških bolesnika liječenih u našoj ustanovi tijekom 2003. godine. Prikazom će biti obuhvaćena kazuistika koju smo uvjetno podijelili u dvije grupe: koštano-mišićne i neurološke tegobe razvijene kao neposredne komplikacije kirurškog zahvata, i one koje predstavljaju pogoršanje prethodne bolesti istih sustava. Radom se ističe značaj ranog prepoznavanja komplikacija, njihovog pravovremenog i primjerenog liječenja, te individualno prilagođenog pristupa u skladu s općom kondicijom bolesnika i komorbiditetima. U skladu s temeljnim fizijatrijskim principima (sprječavanje funkcionalne nesposobnosti i poboljšanje kvalitete života), istaknut ćemo ulogu i značaj fizijatra i rehabilitacijskih procedura, te interdisciplinarnog timskog rada u liječenju i rehabilitaciji kardiokirurških bolesnika.

 

Amputacije

Zoran Vuletić, Ida Kovač: Denzitometrijska analiza koštane gustoće kuka bataljka kod osoba s transfemoralnom amputacijom

Klinički zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala, KBC Zagreb

Sažetak:

Uvod i cilj rada: amputacija noge predstavlja ne samo anatomsko oštećenje i funkcionalno onesposobljenje bolesnika, nego je i uzrokom sekundarnih promjena u bataljku. U razdoblju kada bolesnik još nije protetički zbrinut, bataljak nije izložen fiziološkom opterećenju hodom pa se uz hipotoniju mišića i kontraktura kuka, može razviti i inaktivitetna osteoporoza. Cilj rada je bio denzitometrijski ispitati gustoću kosti (BMD) u području kuka amputirane noge tj. bataljka u komparaciji s kukom zdrave noge i kralježnice. Materijal i metode: denzitometrijski je, aparatom Hologic, određena gustoća kosti kuka bataljka tj. amputirane noge, kuka zdrave noge i kralježnice kod 27 osoba (18 muškaraca i 9 žena) s transfemoralnom amputacijom. Analiza je učinjena u Zavodu tijekom primarne protetičke opskrbe i rehabilitacije. Ispitanici su bili prosječne dobi 64 god. (22-78) a vrijeme proteklo od amputacije do ispitivanja je bilo 6,8 (3-16) mjeseci. Uzrok amputacije je bio vaskularna bolest kod 13 bolesnika, dijabetes kod 10 osoba, trauma kod 2, a opeklina i osteomijelitis kod po jedne osobe. Rezultati: denzitometrija je pokazala da T score iznosi -1,78 (SD 1,312) na kuku bataljka; -0,537 (SD 1,170) na kuku zdrave noge, a na kralježnici je T score bio -0,481 (SD 1,615). Rezultati statističke analize pokazuju smanjenu koštanu gustoću kuka amputirane noge, u komparaciji s nalazom kuka zdrave noge i nalaza lumbalne kralježnice koja je statistički značajna na nivou p=0,0001. Zaključak: dobar funkcionalno anatomski status bataljka je od velike važnosti u protetičkoj opskrbi i rehabilitaciji osoba s amputacijom, jer je bataljak mjesto interakcije tijela i proteze. To je i jedan od preduvjeta za ostvarivanje glavnog cilja protetičke rehabilitacije, sigurnog i stabilnog hoda na amputiranoj nozi. Smanjena gustoća kuka bataljka u smislu osteopenije, za razliku od urednog nalaza koštane gustoće zdrave noge i kralježnice, već u prvim mjesecima nakon amputacije kao posljedica inaktivnosti i smanjenog opterećenja bataljka, spoznaja je koja zahtijeva adekvatnu pažnju u primarnoj protetičkoj rehabilitaciji.

 

Miroslav Jelić, Ida Kovač, Nenad Dvorneković, Željko Starčević: Naša iskustva u primjeni mioelektroničke proteze nakon amputacije gornjih udova

Klinički zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala, KBC Zagreb

Sažetak:

Uvod i cilj rada: podaci o upotrebi proteza za gornje udove razlikuju se u različitim zemljama, ovisno o različitim čimbenicima, uključujući socijalne razlike. U Hrvatskoj se kod transradijalnih amputacija primjenjuju, uglavnom, kozmetske i mioelektroničke proteze, rjeđe funkcionalno – mehaničke dok se kod transhumeralnih amputacija najčešće koriste funkcionalno – mehaničke proteze. Materijal i metode: u radu je analizirana prihvaćenost mioelektroničke proteze unutar grupe od 50 osoba s amputacijama gornjih udova, koji su protetički opskrbljeni i rehabilitirani u razdoblju 1995 – 2002. Rezultati protetičke rehabilitacije su procijenjeni metodom intervjua bolesnika. Statistička obrada je učinjena kod 41-og bolesnika jer je 3 nastavilo s protetikom u njihovim zemljama, 1 osoba je umrla, a 5 nije bilo dostupno. Prosječna dob ispitanika je 28 god. (7-31), bila su 34 muškaraca i 7 žena. Kod 18 (43,9%) osoba uzrok amputacije je bila ratna ozljeda, kod 14 (34,15%) nesreća na radu, kod 6 (14,63%) kongenitalna anomalija, a kod 3 (7,32%) tumor. Četiri bolesnika su imala transhumeralnu, a 37 osoba transradijalnu amputaciju. Rezultati: dnevna primjena proteze je bila u rasponu od nekorištenja kod 4 osobe (9%) do 3 sata kod 3 osobe (7%), 3 osobe (7%) koriste 3-5 sati dnevno, 5 osoba (12%) po 5-8 sati, 7 osoba (17%) po 8-10 sati, 7 osoba (17%) koristi po 10-12 sati, a 12 osoba (29%) upotrebljava protezu više od 12 sati dnevno. Zadovoljstvo bolesnika primjenom proteze je bilo potpuno kod 5 bolesnika (12,2%), zadovoljno je bilo 25 bolesnika (60,98%), djelomično zadovoljno 7 bolesnika (17,07%) dok su nezadovoljna bila 4 bolesnika (9,74%). Zaključak: za dobar uspjeh protetičke rehabilitacije, a to je prvenstveno primjena proteze u aktivnostima svakodnevnog i profesionalnog života, ključna je timska suradnja između liječnika, ortopedskog tehničara, fizioterapeuta, radnog terapeuta, bolesnika i njegove obitelji. Naši su bolesnici bili zadovoljni mioelektroničkom protezom samo onda kada je izbor proteze učinjen timski, u skladu s njihovim željama i aktivnostima, te uz adekvatnu protetičku rehabilitaciju provedenu u Zavodu.

 

Neven Kauzlarić, Ida Kovač, Katarina Sekelj-Kauzlarić, Miroslav Jelić: Traumatske amputacije i protetička rehabilitacija u Hrvatskoj od 1998-2002.

Klinički zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala, KBC Zagreb

Sažetak:

Ova retrospektivna studija analizira 113 bolesnika s traumatskim amputacijama nogu u Hrvatskoj koji su bili na prvoj protetičkoj rehabilitaciji u Kliničkom zavodu za rehabilitaciju i ortopedska pomagala KBC-a Zagreb u razdoblju kroz 5 godina, tj. od 1998 – 2002 g. Podijeljeni su u 3 grupe ovisno o razini amputacije: transtibijalna (TT), transfemoralna (TF) i bilateralna (BILL). Promatrali smo spol, dob, uzrok amputacije, utvarsku bol, trajanje protetičke rehabilitacije, duljinu dnevnog korištenja proteze u danima, brzinu hoda i potrebu za uporabom pomagala za hod kod završetka protetičke rehabilitacije. Prosječna dob bolesnika bila je 43,8 g. U grupi TT bilo ih je 57 s prosječnom dobi 43,8 g, u grupi TF bilo ih je 45 s prosječnom dobi 44,8 g, a u BILL grupi bilo ih je 11 (TT+TTx5, TF+TFx3 i TT+TFx3) s prosječnom dobi od 40,2 g. Najčešći uzrok amputacija bile su ozljede minsko – eksplozivnim sredstvima zaostalim iz rata (34%), zatim prometne nesreće (22%), slijede konkvasacijske ozljede teškim predmetima (18%), amputacije kao posljedica ozljeđivanja poljoprivrednim strojevima (15%) te ostali uzroci (11%). Utvarska bol bijaše prisutna u 38,1% bolesnika, a najzastupljenija je bila u TF grupi (48,9%). Prosječni period protetičke rehabilitacije bio je 38 dana: 34 dana u TT grupi, 39 dana u TF grupi te 56 dana u BILL grupi. Dnevno vrijeme korištenja proteze u svim grupama bilo je 6-7 sati. Brzina hoda bila je prosječno 10sec/10metara (TT 8,3, TF 12,1, BILL 11,7 sec/10m). Na kraju protetičke rehabilitacije 12 bolesnika hodalo je s protezom bez potrebe drugih pomagala, 38 bolesnika rabilo je jednu štaku, 62 bolesnika rabilo je dvije štake, no jedan bolesnik morao je rabiti hodalicu. Prikazani rezultati ukazuju da su minsko – eksplozivna sredstva bila vodeći uzrok amputacija u promatranom periodu, no ohrabrujuće je što je tijekom promatranih godina taj uzrok sve manji. Zadovoljni smo postignutim rezultatima protetičke rehabilitacije u vidu dnevnog korištenja proteze, brzine hoda te potrebom za korištenjem drugih pomagala kod otpusta s protetičke rehabilitacije jer se rezultati kreću u okviru radova i drugih autora s tog područja u drugim zemljama.

 

Ljubinka Frlan-Vrgoč: Obilježja osoba s amputacijom donjih udova u Primorsko – goranskoj županiji važnih za medicinsku rehabilitaciju

Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, KBC Rijeka

Sažetak:

Cilj: istražiti obilježja osoba s amputacijom donjih udova koja su važna za medicinsku rehabilitaciju. Materijali i metode: istraživanje je provedeno u KBC Rijeka, u razdoblju od 1988 – 1997. g, a obuhvatilo je sve odrasle osobe s amputacijom jednog ili oba donja uda. Ispitanici su klinički pregledani, a korištena je i medicinska dokumentacija. Rezultati: u ispitanom razdoblju u Primorsko – goranskoj županiji u 590 osoba je učinjena amputacija donjeg uda, u 580 jednostrana, a u desetero obostrana. Prema broju stanovnika incidencija amputacija iznosi 0,17 promila. Prosječna dob amputiranih bila je 68,5 g (u žena 73 g, u muškaraca 65 g). Osobe s amputacijom su pretežno muškog spola: 400 (67,8%) je bilo muškaraca, a 190 (32,2%) žena. Prema razini amputacije prevladava natkoljena u 61,8% slučajeva, potkoljena je zastupljena znatno rjeđe, u 31,7% ispitanika, a amputacija stopala u svega 6,5% ispitanika. U odnosu na uzrok, šećerna bolest i ateroskleroza zajedno uzrokom su 85,2% amputacija donjih udova. Prema rezultatima rehabilitacije, evaluiranim protetičkom opskrbom i mobilnošću, najbolje rezultate postigle su osobe do 70-te godine, kao i one s amputacijom stopala. Zaključak: rezultati desetogodišnjeg istraživanja u Primorsko – goranskoj županiji pokazuju da su najvažnija obilježja osoba s amputacijom donjih udova za medicinsku rehabilitaciju razina amputacije, kao i dob amputiranih.

 

Fizikalna terapija i dijagnostika

Aleš Demšar, Lidija Plaskan: Značenje rane rehabilitacije za uspješan konačni funkcionalni rezultat kod bolesnika s nekompletnim perifernim živčanim lezijama na gornjim ekstremitetima

Odjel za medicinsku rehabilitaciju, OB Celje

Sažetak:

Uvod: bolesnici s perifernim živčanim lezijama na gornjim ekstremitetima kod kojih je rehabilitacija započeta prekasno, neadekvatno vođena ili premalo ustrajna, usprkos uspješnoj reinervaciji osuđeni su na slab konačni funkcionalni rezultat, naročito ako se radi o dominantnom ekstremitetu kojeg adekvatna funkcija osigurava normalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti, osobito osobne i intimne njege. Cilj rane medicinske rehabilitacije je u stvaranju povoljnih uvjeta za postizanje normalne funkcije pogođenog ekstremiteta, kad je reinervacija uspješno završena. U ranom periodu svi napori su usmjereni u održavanju normalne dužine mišića, periartikularnih mekih tkiva i pune pasivne pokretljivosti zglobova. Zato je neophodno da je periferna živčana lezija dijagnosticirana odmah poslije povrede, da medicinska rehabilitacija počinje odmah poslije kirurške opskrbe i, što je najvažnije, da je kirurška opskrba izabrana tako da omogućava promptnu kinezioterapiju. Materijal i metode: na odjelu za medicinsku rehabilitaciju Opće bolnice u Celju rehabilitiramo bolesnike s perifernim živčanim lezijama u regiji s 100000 stanovnika. Na dan operacije izvodimo intenzivnu respiratornu terapiju i tromboprofilaksu, između 2. i 3. postoperativnog dana počinjemo kontinuiranim pasivnim razgibavanjem na kinematičnoj udlagi u obimu koji određuje operater, slijede asistirane vježbe po PNF uzorku, a na osnovu mišićnog i elektrostatusa počinjemo s električnom stimulacijom svih mišića kojih ocjena iznosi 2 i manje. Bolesnike uključimo u program funkcionalne radne terapije. Rehabilitaciju tih bolesnika vodimo u fizijatrijskoj ambulanti našeg odjela, a bolesnici inicijalnu fazu rehabilitacije izvode u našoj ambulantnoj jedinici. Kasnije bolesnike prepuštamo područnim jedinicama fizikalne terapije i toplicama. Bolesnike klinički kontroliramo na 4 do 8 tjedana, redovito izvodimo mjerenje aktivnog i pasivnog pokreta i kontroliramo mišićni i elektrostatus. EMG kontrole indiciramo sami, prvu poslije 3 mjeseca, slijedeće svakih 6 mjeseci. Kad je glavni proces reinervacije zaključen, ocijenimo funkcionalni deficit i definiramo trajno ograničenje bolesnikovih fizičkih i radnih sposobnosti. Rezultati: u razdoblju 2000 – 2002. na našem smo odjelu rehabilitirali 41 bolesnika s perifernim živčanim lezijama, od toga 12 žena i 29 muškaraca prosječne starosti 39 godina, s lezijom n. axillarisa kod 13 bolesnika, n. radijalisa kod 16 bolesnika i n. ulnarisa kod 12 bolesnika. Rehabilitacija je trajala u prosjeku 13 mjeseci. Konačni funkcionalni rezultat ocijenili smo po modificiranoj FIM ljestvici (42 boda) i postigli slijedeće rezultate: odlični rezultat kod 10 bolesnika, dobar kod 14, zadovoljavajući kod 12 i slab kod 5 bolesnika. Zaključak: za uspješnu rehabilitaciju bolesnika s nekompletnom živčanom lezijom na gornjim ekstremitetima potrebna je promptna dijagnoza, rano započeta i adekvatno vođena rehabilitacija, ustrajnost terapeuta i bolesnika i pravovremen zaključak s ocjenom preostale funkcionalne sposobnosti.

 

Boris Hrečkovski, Dominik Pehar, Marino Hanih: Uloga mišićno – tkivnog cilindra pri cijeljenju prijeloma dugih kostiju

Služba za kirurške bolesti, Služba za fizikalnu medicinu, OB “Dr. Josip Benčević”, Slavonski Brod

Sažetak:

Autori u ovom radu prikazuju metodu stabilizacije prijeloma dugih kostiju. Prijelome dugih kostiju, prvenstveno tibije i humerusa uzrokovane silama manje energije, moguće je uspješno liječiti ambulantno metodom stabilizacije prijeloma. Ista funkcionalna metoda bazira se na premisi da fiziološki inducirane kretnje na razini koštanog prijeloma potiču stvaranje kalusa i da zajedno s kompresijom preko mišićno – tkivnog cilindra omogućava adekvatnu retenciju ulomaka. Cilj: prikazati ulogu mišićno – tkivnog cilindra pri cijeljenju prijeloma dugih kostiju, tzv. “low energy” prijeloma. Metoda: retrospektivna analiza Rtg snimaka i funkcionalnog rezultata više od 100 ambulantno liječenih prijeloma humerusa i oko 50 prijeloma potkoljenice tretiranih metodom stabilizacije prijeloma. Rezultati: prikazani su rezultati liječenja prijeloma humerusa i tibije liječenih metodom stabilizacije prijeloma pri ambulantnoj službi. Istaknute su indikacije, kontraindikacije kao i teškoće koje su prisutne pri primjeni ove metode. Istaknuta je uloga rane funkcionalne mišićne aktivnosti u stvaranju periostalnog kalusa, kao i tzv. “inženjerijska filozofija” cijeljenja prijeloma. Autori također diskutiraju o “fracture personality”, kao i “physician personality”. Zaključak: mišićno – tkivni cilindar ima važnu ulogu pri cijeljenju prijeloma. Primjenom metode stabilizacije prijeloma moguće je uspješno liječiti ambulantno prijelome dugih kostiju uzrokovane silama manje energije uz pravilan odabir pacijenata za ovu metodu.

 

Ana Aljinović, Snježana Benko, Marija Graberski Matasović: Liječenje teniskog lakta po Mulligan konceptu

Zavod za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju OB “Sveti Duh”, Zagreb

Sažetak:

Svrha ovog rada je prikazati učinak Mulligan koncepta u liječenju lateralnog epikondilitisa humerusa ili, kako često nalazimo u literaturi, teniskog lakta. Tijekom 3 mjeseca praćena je skupina bolesnika (N=20) srednje životne dobi (prosjek 45 god), različitih rizičnih profesionalnih skupina (kuhari, daktilografi, laboranti…) s dijagnozom lateralnog epikondilitisa u kojih je uz standardne metode fizikalne terapije (krioterapija, UZV, magnetoterapija) primijenjen Mulligan koncept mobilizacije s pokretom. Kontrolnu skupinu (N=20) činila je skupina bolesnika sličnih demografskih karakteristika u kojih je uz iste standardne metode fizikalne terapije primijenjen do sada uobičajeni kinezioterapijski postupak (istezanje ekstenzora podlaktice, izometričke vježbe). Učinak liječenja procijenjen je subjektivnom procjenom jačine boli (VAS), mjerenjem mišićne snage, kvalitete pokreta te upitnikom. U većine bolesnika u kojih je primijenjen Mulligan koncept došlo je do smanjenja subjektivnog osjećaja boli i to u kraćem vremenskom razdoblju nego kod kontrolne skupine. Također je smanjeno uzimanje analgetika u odnosu na kontrolnu skupinu te je zadovoljstvo ispitanika kod kojih je primijenjen Mulligan koncept bilo veće. Rezultati ukazuju na vrijednost Mulligan koncepta u liječenju lateralnog epikondilitisa.

 

Miroslav Bielen, Vladimir Barbarossa: Biomehanika rasterećenja kuka i koljena uporabom štapa

Zavod za ortopediju, OB “Sveti Duh”, Zagreb

Sažetak:

Rasterećenje zgloba kuka naginjanjem gornjeg dijela tijela na stranu oboljelog i bolnog kuka je klinički i biomehanički dostatno dokumentirano. Isti učinak na sličan način postiže se uporabom štapa u suprotnoj ruci od ispitivanog zgloba (Pauwels). Prenošenjem dijela tjelesne težine preko štapa na podlogu smanjuje se moment tjelesne težine te posljedično i moment mišićne snage pri čemu se smanji opterećenje zgloba. Pri postraničnom šepanju ne smanjuje se tjelesna težina već samo krak tjelesne težine što je biomehanički nepovoljnije jer nastaje veća vertikalizacija rezultirajuće sile što uzrokuje nepovoljniju distribuciju opterećenja zgloba. Analogno rasterećenju zgloba kuka postraničnim šepanjem nastaje rasterećenje koljena koje je manje nego kod kuka jer krak tjelesne težine i mišićne snage su u omjeru 1,5:1 (Maquet) dok je kod zgloba kuka taj omjer 3:1 (Pauwels). Navedeni podaci se odnose na 16. fazu hoda po Fischeru u frontalnoj ravnini. Uporabom štapa na kontralateralnoj strani, postranično antalgičko šepanje postaje nepotrebno i ono prestaje. Prema našim istraživanjima i urađenim mjerenjima mehaničkim štapom vlastite konstrukcije (Bielen-Ruszkowski) veličina tlaka štapa o podlogu obrnuto je razmjerna s gibljivošću kuka i s dobi ispitanika dok je s tjelesnom težinom i s boli upravno razmjerna. Uporabom štapa prosječna rezultirajuća sila kuka o kojoj izravno ovisi tlak u zglobu, u ispitivanoj skupini bolesnika s koksartrozom smanjena je za 52,65%. Istraživanjem rasterećenja koljena uporabom štapa u kojoj su ugrađeni elektronički senzori, također na kontralateralnoj strani, i pomoću uređaja po Šantiću ustanovili smo da je veličina tlaka štaka o podlogu kao i kod kuka obrnuto razmjerna s gibljivošću zgloba i s dobi ispitanika te upravno razmjerna s tjelesnom težinom dok odnos boli u koljenu i veličina tlaka štapa o podlogu iziskuje daljnja istraživanja.

 

Kinematika

Aleksandar Stošić: Utjecaj nejednake dužine donjih udova na posturalni status

Dječja ortopedija Kantrida, KBC Rijeka

Sažetak:

Uvod: nejednaka dužina donjih udova (NDDU) predstavlja čest klinički nalaz koji liječnika i pacijenta stavlja pred različite dijagnostičke i terapijske izazove. Cilj: statičkom stabilometrijskom metodom procijeniti i međusobno usporediti posturalni status ispitanika NDDU (> 5 mm) prije i nakon povišenja, i zdravih. Ispitanici i metode: statičkom stabilometrijskom metodom (uređaj Balance platformÒ ) na kušnju je posebno otvorenim i posebno zatvorenim očima stavljeno 56 ortopedski zdravih ispitanika (kontrola) i 81 ispitanik s (5-16 mm) kraćim donjim udom kao jedinim fizikalnim nalazom, prije i nakon potrebnog povišenja (tog) kraćeg uda. Izračunat je i međusobno statistički uspoređen njihov posturalni status otvorenim i zatvorenim očima i s kontrolom. Rezultati: u svim međusobnim usporedbama (kontrolna, skupina s NDDU i skupina s povišenjem kraće noge) utvrđena je statistički značajna razlika u korist boljih rezultata posturalnog statusa skupine s povišenjem kraće noge. Rasprava: mjerenjem statičkom stabilometrijskom metodom utvrdili smo kako NDDU za više od 5 mm negativno utječe na posturalni status tih ispitanika, a povišenjem (tog) kraćeg donjeg uda postura im se značajno normalizirala u odnosu na prethodno izmjerene vrijednosti. Zaključak: posturalni status se statistički značajno poboljšava povišenjem kraće (> 5 mm) noge. U svim kliničkim slučajevima mogućeg kraćeg donjeg uda, imajući u vidu njegov negativan utjecaj na posturu, potrebno je pacijentima izmjeriti dužinu donjih udova, a nađenu nejednakost, prema u radu iznesenim smjernicama izjednačiti odgovarajućim povišenjima (petnim, ortopedskim ulošcima i/ili ortopedskim postolama).

 

1. Kadojić¹, D. Kadojić², V. Bek¹, S. Čalošević¹, Ž. Getoš³: Poboljšanje kvalitete hoda u pacijenata nakon moždanog udara upotrebom gležanjske ortoze

1Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju KB Osijek; ²Klinika za neurologiju, KB Osijek; ³OTOS Ortopedska tehnika d.o.o.

Sažetak:

Uvod: cilj rehabilitacije u bolesnika s moždanim udarom je postizanje što većeg stupnja funkcionalne neovisnosti. Jedan od ključnih elemenata koji određuje stupanj neovisnosti je sposobnost kretanja. U bolesnika s preboljelim moždanim udarom uspjeh oporavka funkcije hoda ovisi ne samo o stupnju motoričkog deficita već i motiviranosti bolesnika za rehabilitaciju, postojanju kontraktura te razvoju patoloških pozicija paretičnog donjeg ekstremiteta. I pored primjene svih principa liječenja i rehabilitacije, u određenog se broja pacijenata uslijed poremećenog odnosa snage fleksora i ekstenzora plegičnog ekstremiteta ipak razvijaju patološki položaji, koji se na donjem ekstremitetu manifestiraju plantarnom fleksijom i inverzijom stopala (ekvinus pozicija). Cilj ovog rada je klinička procjena učinka gležanjske ortoze na korekciju ekvinus pozicije stopala u bolesnika s hemiparezom. Prikaz slučajeva: analizirajući hod bolesnica s hemiparezom i padajućim stopalom bez ortoze uočili smo pojačano naginjanje trupa prema naprijed, retrakciju zdjelice i rotaciju trupa prema ugroženoj strani jer pacijent pokušava rasporediti proksimalnu težinu anteriorno u odnosu na koljeni zglob i smanjiti vjerojatnost za anteriorno savijanje koljena. Natkoljenice i distalni dio uda idu posteriorno dok trup napreduje anteriorno. Potrebna je veća energija za prebacivanje tjelesne težine prema naprijed čemu doprinosi i rekurvatum koljena. Kompenzacija u fazi njihaja često uključuje i cirkumdukcijske pokrete kako bi se postigla kontrola tla kada stopalo ostaje u plantarnoj fleksiji. Plantarna fleksija i malpozicija stopala u ekvinus poziciji dodatno otežavaju hod. Iako ovi neprirodni pokreti rezultiraju funkcionalnim hodom oni uzrokuju smanjenu brzinu kretanja, skraćeno vrijeme oslonjenosti i smanjenu dužinu koraka ugroženog uda, sporiji ritam i povećanu potrošnju energije pri hodu. Hod s apliciranom peronealnom ortozom značajno smanjuje padanje stopala i kompenzatornu fleksiju kuka u zamahu, sprečava inverziju zgloba za vrijeme faze njihaja, a omogućuje potpuniji kontakt u fazi oslonca stopala na podlogu čime hod postaje sigurniji. Zaključak: ortozu indiciramo i apliciramo kao jedan od rehabilitacijskih postupaka za trajnu ili privremenu uporabu. Funkcija hoda s ortozom nije idealna, ali se poboljša jer omogućuje stabilnost nožnoga zgloba i sprečava padanje stopala u svim fazama hoda, čineći hod sigurnijim uz manji utrošak energije.

Organizacija rada

Renata Čop, Ida Kovač, Tonko Vlak, Silva Potrebica, Mira Kadojić, Nives Štiglić Rogoznica: Analiza postupaka fizikalne terapije u kući – hrvatski model

Sažetak:

Uvod: provođenje fizikalne terapije u kući u Republici Hrvatskoj zauzima značajni udio u ukupnoj rehabilitaciji kroničnog bolesnika i ima tendenciju znatnog porasta. Cilj rada: u ovom radu cilj nam je prikazati analizu medicinskih indikacija, kontrole i trajanja provođenja postupaka fizikalne medicine i rehabilitacije u kući, a nakon provedenog akutnog liječenja. Također ćemo usporediti hrvatski model i način provođenja fizikalnih procedura u drugim Evropskim zemljama. Metode: pratili smo bolesnike kod kojih je provođena fizikalna terapija u kući u četiri regije RH. Analizirali smo osobne račune bolesnika nakon traume donjih ekstremiteta, bolesnike s multiplom sklerozom, nakon CVI, bolesnike s cerebralnom paralizom i nakon ozljede kralješnice, zatim način provođenja i kontrole provođenja postupaka u gradu Zagrebu. Rezultati: tijekom 2003. godine u RH provedeno je u 13736 bolesnika fizikalna terapija u kući od čega Zagreb i pripadajuća regija participira s 59%, od čega se u gradu Zagrebu provodi 69,1% fizikalne terapije u kući. Riječki Područni ured učestvuje s 15% a područni ured Split s 16% dok područni ured Osijek učestvuje s 10% uz znatnu tendenciju porasta od 2002. u 2003. godini s više od 15%. Svi bolesnici imali su kinezioterapijske procedure, prema indikaciji neki bolesnici imali su i elektroprocedure čiji broj je znatno veći od dozvoljenog. Zaključak: procedure fizikalne terapije u kući unazad godinu dana su 15% u porastu. Za sada nema kontinuiranog praćenja od strane specijalista Fizikalne medicine i rehabilitacije u provođenja postupaka fizikalne terapije kao i uvida u komplikacije. Također je znatni i financijski aspekt potrošnje provođenja fizikalne terapije u kući. Sve zajedno implicira nedostatnu dorečenost u cjelokupnom hrvatskom programu fizikalne terapije u kući i zasigurno zahtijeva modifikaciju postojećeg pristupa.

 

Katarina Sekelj-Kauzlarić¹, Mario Bagat², Neven Kauzlarić³: Pregled stanja struke u Hrvatskoj i nekim zemljama Europe

1Hrvatska liječnička komora; ²Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; ³Klinički zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala, KBC Zagreb

Sažetak:

Udruga medicinskih specijalista Europe (UEMS) definirala je područje djelovanja fizikalne i rehabilitacijske medicine (FRM), plan i program specijalizacije, način i uvjete provođenja iste kao i jedinstveni specijalistički ispit koji se pod okriljem Europskog odbora za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu održava jednom godišnje. Cilj ovoga rada je prikaz stanja struke fizikalne i rehabilitacijske medicine u Hrvatskoj i nekim zemljama Europe. Ukupan broj liječnika koji rade u neposrednoj zdravstvenoj zaštiti u RH krajem 2003. godine iznosio je 13855, od čega je 8160 (59%) bilo specijalista iz 40 specijalističkih disciplina. Specijalisti fizikalne medicine i rehabilitacije (FMR) čiji je ukupan broj 385 čine 4,72% od navedenog broja specijalista. Krajem 2003. godine ukupan broj liječnika na specijalizaciji iz FMR bio je 42. Obzirom da RH prema popisu iz 2001. godine ima 4381352 stanovnika, broj specijalista FMR na 100000 stanovnika jedan je od najvećih u Europi: 8,7. Usporedbe radi, Island ima 5,5, Španjolska 3,8, Italija 3,5, Švedska 1,8, a Njemačka svega 1,1. Stoga i ne čudi podatak da svega 68% specijalista FMR u RH radi u ustanovama u vlasništvu države ili županije, 9,8% u ustanovama u privatnom vlasništvu, a ostali (22,2%) su zaposleni izvan neposredne zdravstvene zaštite. Prema životnoj dobi, specijalisti FMR čine jednu od najstarijih specijalističkih populacija u Hrvatskoj. Tako je u dobi od 50 do 60 godina 46%, a u dobi ispod 40 godina svega 9% specijalista. Rad prikazuje životnu dob specijalista FRM u još četiri europske zemlje. Posebno zanimljivo je pitanje plana i programa specijalizacije, duljina njenog trajanja, te način polaganja specijalističkog ispita. Autori su predstavili usporedbu za nekoliko zemalja, članica UEMS-e, u odnosu na Hrvatsku. Zaključno, navodi se niz aktualnih pitanja koja su prema mišljenju Europskog odbora fizikalne i rehabilitacijske medicine zajednička za mnoge zemlje u kojima spomenuta struka ima dugu tradiciju.

 

Mario Bagat¹, Katarina Sekelj Kauzlarić²: Bolnički management – mogućnosti razvoja zdravstvenog turizma u specijalnim bolnicama za medicinsku rehabilitaciju u Republici Hrvatskoj

1Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; ²Hrvatska liječnička komora

Sažetak:

Zdravstveni turizam je kao granično područje djelovanja medicine i turizma posebno zanimljivo, ali, nažalost još uvijek nedovoljno definirano široko područje djelovanja niza gospodarskih subjekata. Fizikalna medicina i rehabilitacija kao struka mora imati veći interes, ali i udio u razvoju ovog oblika turizma. Cilj rada je prikaz mogućnosti razvoja zdravstvenog turizma u 11 specijalnih bolnica za medicinsku rehabilitaciju u Republici Hrvatskoj (SB) koje su u ugovornom odnosu s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (HZZO). U radu su prikazane neke od komponenti poslovanja SB koje ukazuju na mogući razvoj u pravcu jačanja turističke djelatnosti u ovim ustanovama. Od ukupnog broja postelja u SB tijekom 2002. godine 44,06 % je ugovoreno s HZZO-m (razlika među pojedinim SB je velika te se kreće od 19,38% do 65,54%), dok su ostale namijenjene slobodnom tržištu. Unatoč činjenici da je u 2002. godini svega 55,28% ukupnog broja postelja u SB bilo popunjeno, potrebno je naglasiti da udio iz ugovora s HZZO-m u ukupnim prihodima SB iznosi prosječno 55,58% (od 36,28% do 71,49%), odnosno znatni udio u prihodima SB ostvaruju na slobodnom tržištu. Unatoč izvanrednim prirodnim mogućnostima razvoja zdravstvenog turizma u SB i sve većem interesu stranih tvrtki za ulaganjem i korištenjem kapaciteta SB diljem Hrvatske, ukupni potencijali su nedovoljno iskorišteni. To potvrđuje i činjenica da je svega 0,43% od ukupnog broja turističkih noćenja u Republici Hrvatskoj u 2002. godini ostvareno u specijalnim bolnicama.

 

1. Barovič, Z. Turk, K. Lipovec: A historical enclosure about rehabilitation at treatment of injuries and illnesses at the naval hospital Pula of KuK monarchy

Abstract:

Many of the prominent names of medicine (prof. dr. Robert Koch, prof. dr. Anton von Eiselsberg, prof. dr. Julius von Wager-Jauregg) occasionally or regularly cooperated with one part of the naval hospital Pula, which was the most contemporary and the largest hospital of the 24 military hospitals in KuK monarchy. An extensive scientific research work and care for 500 patients, devided into the internal, surgical, otorinolaringological, dermatovenerological and neuropsychiatrical department, met with a wide response among the experts. Of 3615 in-patients in year 1892, who were treated 27 days on average, 820 were operated bacause of various injuries and illnesses. 248 were rehabilitated on station because of the locomotor system handicap. This amazing number is the proof of significance and role of physical medicine in rehabilitation of that time. Among physical agents warm sea water and sand were used (hydrotherapy and psamotherapy).

 

Rajko Pavlović, Nadica Jačmenica, Marica Nadih, Jasminka Halužan-Bariša, Ljubo Suton: Prikaz rada odjela za liječenje akutnih bolesti lokomotornog sustava u Specijalnoj bolnici za rehabilitaciju – Krapinske Toplice

Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Krapinske Toplice

Sažetak:
Odjel za liječenje akutnih bolesti lokomotornog sustava u sklopu sustava zdravstvenog osiguranja osnovan je u našoj ustanovi 1.1.1994. i radio je do 7. mjeseca 2002. Liječenje bolnih stanja sastojalo se u primjeni odgovarajuće medikamentozne terapije i fizikalnih procedura. Obrada bolesnika je obuhvaćala cjelokupnu dijagnostiku i konzilijarne službe koje su u našoj ustanovi na raspolaganju, a jedno vrijeme i konzilijarne preglede na klinikama. Od 2002. godine nadalje HZZO ne produljuje ugovor, tako da je odjel ugašen. Na temelju ukupnog broja bolesnika i prosječnih dana boravka (12), izračunati broj prosječno zauzetih kreveta u jednom danu je iznosio 17. Naša županija ima 142000 stanovnika, što znači da je broj zauzetih kreveta na 100000 stanovnika iznosio 12. Iz podataka je vidljivo da je 80% bolesnika bilo na liječenju zbog vertebralnih i vertebrogenih bolnih sindroma, od toga 47,8% zbog lumboishialgije, 26% zbog lumbalnog bolnog sindroma i 6% zbog ostalih vertebralnih bolnih sindroma. Lumboishijalgija je dakle bila zastupljena u gotovo 50% ukupnih slučajeva. Osteoartritis kuka i koljena je obuhvaćao 5%. Kao najčešće upalne bolesti zglobova bili su zastupljeni urički artritis s 2% i reumatoidni artritis s 1,2%. Sve ostale dijagnoze su iznosile ukupno 5%. Analizirajući indikacije za prijem u bolnicu, smatramo da se one odnose na stanja koja zahtijevaju odgovarajuće medikamentozno liječenje kada je zbog titriranja odgovarajuće doze lijeka potrebno kontinuirano praćenje (analgetici, kortikosteroidi). Naravno, to se odnosi i na dijagnostičku obradu, ambulantno teško izvedivu zbog bolova i otežane pokretljivosti. Također treba spomenuti i bolesnike koji nužno ne moraju imati akutne tegobe, ali im je zbog ozbiljnijeg kliničkog stanja potrebna diferentna obrada u bolničkim uvjetima. Svakako ovdje ne bi spadali bolesnici s jasnim dijagnozama kojima je potrebna fizikalna terapija odnosno rehabilitacija. Zbog toga osim TENS-e i krioterapije koji se provode na krevetu bolesnika te osnovnih kinezioterapijskih postupaka, ostale fizikalne terapije u okviru akutnog liječenja prema našim saznanjima nemaju opravdanja budući da su za to predviđeni rehabilitacijski odjeli. Uz bolju suradnju primarne i sekundarne zdravstvene zaštite broj kreveta po stanovniku bi se u odnosu na prikazani mogao dodatno smanjiti. Naš bi stav stoga bio da bolničko liječenje akutnih bolesti lokomotornog sustava u okviru zdravstvenog osiguranja ima opravdanje uz dosljednije poštivanje indikacija za prijem. Smatramo da bi trenutačno u našoj županiji optimalan broj bio oko 10 kreveta na ukupni broj stanovnika (142000), odnosno 7 kreveta na 100000 stanovnika.

 

1. Roje, D. Pivalica, D. Matulić: Principi rehabilitacije nakon operacije raka dojke

Odjel za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju; KB Split, Split

Sažetak:

Rak dojke je sve češće oboljenje žena, veoma često mlađih, i uz današnje metode liječenja sve više žena je izliječeno i vraća se u normalni život. U početnoj fazi bolesti gdje glavnu ulogu ima kirurgija i onkologija, često se zaboravlja na rehabilitaciju koja svojim metodama nastoji osposobiti bolesnika za povratak u radnu i socijalnu sredinu što sposobnijim za ASŽ (aktivnosti svakodnevnog života). Rehabilitacija ne vodi računa samo o izgubljenim sposobnostima već se prvenstveno orijentira na preostale sposobnosti razvijajući i koristeći ih do maksimuma radi osposobljavanja za ASŽ. Rehabilitacija nakon mastektomije dijeli se u dvije faze i to: na ranu – primarnu, i kasnu – sekundarnu rehabilitaciju. Rana rehabilitacija se provodi na bolesničkom krevetu neposredno nakon operacije i nastavlja se kod kuće gdje bolesnica radi vježbe za koje je educirana, i traje prvih šest tjedana nakon operacije. Kasna rehabilitacija se provodi nakon akutne faze i provodi se cijeli život, a sastoji se od kinezioterapije, i limfne drenaže ako se pojavi postoperativni limfedem gornjeg ekstremiteta na operiranoj strani te metoda fizikalne terapije ako moramo postići analgetski učinak.

U postupke rane i kasne rehabilitacije spada i edukacija žena za ASŽ i prevenciju komplikacija zbog nepravilne upotrebe ekstremiteta na operiranoj strani. Cilj rada je upozoriti na važnost rane rehabilitacije nakon mastektomije i provođenja svakodnevne kinezioterapije zbog kvalitetnijeg radnog i socijalnog aspekta svakodnevnice. Bolesnice veoma često ne znaju odgovor na pitanje da li smije ili ne smije nešto raditi, baviti se nekim sportom i koje su granice dozvoljene fizičke aktivnosti. Pravilnom kinezioterapijom smanjujemo invalidnost i život je mnogo kvalitetniji. U radu će biti prikazan način provođenja rane rehabilitacije u KB Split i kasne rehabilitacije u “Klubu žena liječenih na dojci” u Splitu.

 

 

Poster prezentacija

Saša Moslavac: Hrvatska inačica standardizirane neurološke klasifikacije ozljede kralježnične moždine

Spinalni odjel, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Varaždinske Toplice

Sažetak:

Predstavljena je hrvatska inačica obrasca standardizirane neurološke klasifikacije ozljede kralježnične moždine. Kliničkim pregledom potrebnim za ispunjenje tog obrasca određuje se neurološka razina i potpunost ozljede te olakšava postavljanje rehabilitacijske dijagnoze i ciljeva. Bilježe se početni i završni mišićni i osjetni skorovi. U radu su navedeni ključni mišići i ključne osjetne točke, ASIA (American Spinal Injury Association) skala i klinički sindromi. Ovaj je obrazac u upotrebi u Spinalnom odjelu u Varaždinskim Toplicama nekoliko godina pokazavši se koristan i pouzdan u svakodnevnom radu.

 

Nives Katalinić, Šime Mijić, Renata Čop, Saša Moslavac: Analiza životnih aktivnosti u bolesnika nakon ozljede kralješnične moždine

Sažetak:

Uvod: uviđene su neke od različitosti reintegracije i mogućnost aktivnosti u bolesnika s ozljedom kralješnične moždine (OKM) koji su ozljedu zadobili kao pripadnici vojske (stradalih za vrijeme rata u Hrvatskoj) od onih koji su ozljedu zadobili kao civili. Cilj rada: u ovom radu prikazat ćemo kvalitetu života u bolesnika 5 – 10 godina nakon OKM uspoređujući grupu civilnih i vojnih (ratnih) ozljeđenika s aspekta medicinsko – socijalno – društvenih reintegracija. Metode: kod 50 bolesnika s OKM trajanja 5 – 10 godina, proveli smo anketu od 9. do 12. mjeseca 2003. godine, a pitanja se odnose na razinu ozljede, neurološki deficit, kontrolu sfinktera, način ozljede (ratna/mirnodopska), dužinu boravka u bolnici nakon ozljede, bračni status, školsku spremu prije i nakon ozljede, medicinske komplikacije koje otežavaju akitvnosti svakodnevnog života (ASŽ), promjenu profesija nakon ozljede, sadašnju mobilnost, grad/izvangradsko mjesto života, radnu aktivnost – način privređivanja, samostalnost u ASŽ, sudjelovanje u sportu, putovanju i način korištenja prijevoznih sredstava, sudjelovanje u javnom i društvenom životu, reintegraciju u radnu sredinu i hobije. Podatke smo statistički obradili prema postojećim metodama. Bolesnici su dobrovoljno i anonimno ispunili anketni upitnik. Rezultati: 25 bolesnika s OKM zadobilo je ozljedu kao civili, a 25 ratnu ozljedu. Promatranu skupinu sačinjavalo je 10 žena i 40 muškaraca u dobi od 20 do 50 godina. Deset je bolesnika bilo s tetraplegijom, a 40 s paraplegijom. Neurološki, 70% imalo je potpunu ozljedu, ASIA (American Spinal Injury Association) A, a 30% nepotpunu s djelomičnim očuvanjem osjeta, ASIA B. Više od 50% civilnih ozljeđenika je radno aktivno. Svi vojni ozljeđenici su umirovljeni, a 20% njih dodatno radi iako ne ovise o tim financijskim sredstvima. 4% od ukupnog broja ozljeđenika je na trajnom smještaju s jednakim udjelom vojnih i mirnodopskih ozljeđenika, a trećina od svih ispitanika žive s partnerom. Bolesnici s OKM stradali kao pripadnici vojske duže su boravili na cjelokupnom liječenju od civila. Zaključak: promjena zanimanja nakon ozljede nije uvijek rezultirala radnim odnosom, najčešće zbog neprilagođenih elemenata u radnoj sredini što je izraženo u skupini civilnih ozljeđenika. Kod vojnih ozljeđenika postojao je trend umirovljenja. Integracija u radni odnos u naših ispitanika, uspoređeno s drugim zemljama, još uvijek nije na potrebnoj razini u obje skupine. Detaljna deskriptivna statistika bit će prikazana u radu.

 

Marija Gavranić-Pedljo, Višnja Posavec: Rehabilitacija bolesnika sa spinalnom ozljedom

Poliklinika Sunce, Zagreb

Sažetak:

Ozljeda kralješnične moždine predstavlja kategoriju najteže invalidnosti. Rehabilitacija zahtjeva timski rad i kompleksni rehabilitacijski tretman. Videozapisom je prikazan program rehabilitacije spinalne ozljede u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim toplicama do maksimalnog stupnja samozbrinjavanja. Osim protrahirane akutne i subakutne rehabilitacije potrebna je redovita evaluacija funkcionalnog statusa i redovito provođenje podržajućeg rehabilitacijskog tretmana. Učinkovitom rehabilitacijom u optimalnom vremenu, individualno određenom za svakog bolesnika osposobiti ga za samozbrinjavanje te radnu i socijalnu rehabilitaciju.

 

Ksenija Berdnik-Gortan¹, Damir Gortan², Zdenka Barišić³: Timski pristup trzajnoj ozljedi vratne kralješnice

1Privatna Poliklinika Dermangio; ²Klinika za uho, grlo i nos KBC Zagreb; ³Poliklinika za reum. bol., Fiz. med. i rehab. “Dr. Drago Čop”, Zagreb

Sažetak:

Danas se još ne mogu točno odrediti pojedinačna mjesta oštećenja u CNS-u u trzajne ozljede vratne kralješnice. Može se sigurno odrediti postoji li ozljeda vratne kralješnice i ozljeda unutrašnjeg uha (labirinta), vratne ravnoteže, centralne ravnoteže i radikularne lezije. Ozljeda vratne kralješnice aktivira nekoliko razina vestibularnog sustava, pa valja uključiti takve objektivne metode pretraga koje otkrivaju mjesto i jačinu oštećenja u CNS-u i vratu. Zasigurno su objektivne metode elektronistagmografija (ENG) i kompjuterizirana videonistagmografija (C-VNG) te kraniokorporografija (CCG) i kompjuterizirana kraniokorporografija (C-CCG). U neurološkoj obradi EEG za identifikaciju centralnih smetnji i EMNG za objektivizaciju radikulospinalnih smetnji. Osim određivanja mjesta oštećenja, tim se metodama može pratiti kompenzacija i oporavak vestibularnog sustava u CNS-u. Stoga je nužno i opravdano da ocjena i obrada težine ozljede u trzajne ozljede vratne kralješnice bude timska, a liječenje po fizijatru.

 

Davorin Šakić, Olga Badovinac, Vjekoslava Amerl Šakić: Pravovremena i zakašnjela fizikalna terapija trzajnih ozljeda vratne kralješnice

KB Dubrava

Sažetak:

Prikazani su rezultati dvogodišnje prospektivne studije trzajnih ozljeda vratne kralješnice dvoje liječnika specijalista Fizikalne medicine i rehabilitacije u Kliničkoj bolnici Dubrava. Cilj rada je ispitati ranija zapažanja po kojima su rezultati fizikalne terapije znatno bolji kada ona započinje unutar 3 mjeseca nakon prometne nesreće. Studijom je obuhvaćeno 486 vozača i putnika u automobilima, koji su u prometnoj nesreći udareni prvenstveno straga, prosječne starosti 36,25 godina (s tim da je dob varirala od 8 do 75 godina), sa II i III stupnjem kliničke klasifikacije Whiplash-Associated Disorders (WAD) po Quebec Task Force (QTF). Praćene varijable bile su: dob, spol, stručna sprema, vrijeme prvog pregleda fizijatra u odnosu na povredu, razlika indeksa sagitalne gibljivosti vratne kralješnice (ISG) kod dolaska i nakon završetka fizikalne terapije, kao i razlika u vrijednosti vizualne analogne skale (VAS) boli kod prvog pregleda i nakon završetka fizikalne terapije. Nema statistički značajne razlike u broju ispitanika kod pravovremene i zakašnjele primjene fizikalne terapije u odnosu na dob, spol i stručnu spremu, dok su one uočene na razini od l %o u razlikama ISG-a i VAS-a. Stoga ova studija trzajne ozljede vrata pokazuje da se najpovoljniji rezultati postižu kada se fizioterapija provede unutar prva tri mjeseca od prometne nesreće.

1. Abramović, R. Habuš, I. Bilić-Prcić: Rehabilitacija nakon trzajne ozljede vratne kralježnice

Klinički zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala, KBC Zagreb

Sažetak:

U Kliničkom zavodu za rehabilitaciju i ortopedska pomagala KBC Zagreb u rujnu 2003. godine provedeno je istraživanje o uspješnosti provođenja aktivnosti svakodnevnog života i korištenju Schanzovog ovratnika u rehabilitaciji bolesnika kod trzajne ozljede vratne kralježnice. Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 20 ispitanika (12 muškaraca i 8 žena) starosne dobi 20 – 60 godina. Najčešći uzrok ozljede je prometna nesreća (85%). Ispitanici su bili podijeljeni u dvije skupine; skupina od 10 ispitanika koja je koristila Schanzov ovratnik te skupina od 10 ispitanika koja nije koristila ovratnik. Ispitanici su testirani 30 – 120 dana od ozljede. Na obje skupine primijenjeni su testovi: VAS, Dinamometrija, Dyna test, Rotacijsko abdukcijski test te testovi izvođenja svakodnevnih aktivnosti u okviru radne terapije. Također se pratila brzina oporavka i povratak radnim obavezama. Za statističku obradu korištena je aritmetička sredina i distribucija podataka. Rezultati su pokazali da u razdoblju od 90 – 120 dana ispitanici u skupini koji su koristili Schanzov ovratnik jače doživljavaju bol u odnosu na skupinu koja nije koristila ovratnik. Druga skupina bez ovratnika uspješno izvodi svakodnevne aktivnosti, a psihički su stabilniji u odnosu na prvu skupinu koja koristi ovratnik. Brži oporavak i povratak radnim aktivnostima zabilježen je u drugoj skupini bez ovratnika (P<0,005). Konzervativno liječenje metodama fizikalne terapije kod trzajne ozljede vratne kralježnice pokazalo je dobre rezultate. Učinkovitost imobilizacijske terapije Schanzovim ovratnikom potrebno je uključiti u daljnja klinička istraživanja.

 

Ana Aljinović, Marija Graberski Matasović, Antun Jurinić: Bol u vratu

Zavod za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju OB “Sveti Duh”, Zagreb

Sažetak:

Bol u vratu javi se barem jednom u životu kod svake treće osobe, a 13% žena i 9% muškaraca pati od kronične boli u tom području. Nastanak kronične boli sve se više vezuje uz način života, ergonomske uvjete na poslu, učestale ozljede u prometu te se povećava sa starošću populacije. Cilj ovog rada bio je dati smjernice u liječenju vratobolje s obzirom da se za navedenu dijagnozu provode šaroliki postupci liječenja. Svoja iskustva usporedili smo s rezultatima objavljenim u medicinskoj literaturi. Pretraživanjem MEDLINE, EMBASE, Cochrane, Medic, the Science Citation Index baza podataka našli smo da postoji vrlo malo kontroliranih kliničkih istraživanja koja ukazuju na vrijednost pojedinih postupaka u liječenju boli u cervikalnom području. Stoga su navedene smjernice prvi korak za sistematizaciju terapije i uvod u buduća istraživanja stvarne djelotvornosti različitih koncepata.

 

1. Ištvanović¹, Z. Vuletić², D. Plečko¹, Ž. Bakran¹, I. Horvatek¹, K. Bakmaz¹: Korelacija rezultata NDI upitnika i funkcijskog RTG nalaza u bolesnika s degenerativnim C bolnim sindromom

1Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Krapinske Toplice; ²Klinički zavod za rehab. i ort. pomagala, KBC Zagreb

Sažetak:

Uvod: u cilju procjene kvalitete života, narušene psihofizičkim smetnjama bolesnika s bolnim sindromom C kralježnice nakon trzajne povrede vrata, 1989. Howard Wernon uvodi u praksu NDI (Neck Disability Index) upitnik. Cilj: ispitati korelaciju rezultata dobivenih NDI upitnikom i broja vertebralnih dinamičkih segmenata oštećene funkcije na RTG snimkama C kralježnice kod bolesnika s degenerativnim C bolnim sindromom. Metode: u ispitivanje je uključeno 55 bolesnika, 18 muškaraca, starosti 60,3 ± 8,5 god. i 37 žena starosti 59,9 ± 12 god., kod kojih je subjektivno i klinički bio prisutan vertebralni/vertebrogeni C bolni sindrom, ranijom standardnom dijagnostičkom obradom potvrđene degenerativne geneze, te anamnezom negativnom u smislu ozljede C kralježnice. Bolesnici su nakon kliničkog pregleda samostalno, u prisustvu liječnika, ispunili NDI upitnik, nakon čega su upućeni na funkcionalni RTG C kralježnice. U obradi dobivenih podataka korišten je Spearman Rank test. Rezultati: funkcijski RTG C kralježnice pokazao je u 22 bolesnika instabilitet u 1-3 vertebralna dinamička segmenata, prosječni NDI rezultat za skupinu bio je 16,0 bodova, raspon 1-37, korelacija broja bodova i broja kralježaka s instabilitetom, R = 0,15 (NS). U 33 bolesnika funkcijski RTG C kralježnice pokazao je afunkciju 1-3 vertebralna dinamička segmenata, prosječni NDI rezultat za skupinu bio je 18,4 bodova, raspon 6-30, korelacija broja bodova i broja vertebralnih dinamičkih segmenata u afunkciji, R = 0,04 (NS). Zaključak: ispitivanje ne pokazuje korelaciju između rezultata NDI upitnika i broja vertebalnih dinamičkih segmenata, kako onih u afunkciji tako i onih s instabilitetom u ispitanoj skupini bolesnika sa vertebralnim/vertebrogenim bolnim sindromom degenerativne geneze.

 

1. Nanković, M. Crnko, M. Šušnić-Rišavi, G. Tajsić, I. Popović: Uloga EMNG u dijagnostici i kirurškom liječenju degenerativnih bolesti vratne kralježnice

Klinika za traumatologiju, Zagreb

Sažetak:

Cilj: prikazati značaj EMNG pretrage u dijagnostici i odluci o kirurškom liječenju bolesnika s degenerativnom bolešću vratne kralježnice, te važnost pretrage kod diferencijalnodijagnostičkih dilema. Materijal i metode: učinjena je EMG dijagnostika uz ispitivanje neurografskih parametara kod 70 bolesnika koji su bili hospitalizirani u Klinici za traumatologiju tijekom 2003. godine zbog simptomatologije uzrokovane degenerativnim promjenama na vratnoj kralješnici. Kod svih navedenih pacijenata učinjena je i CT mijelografija. Rezultati: analizom elektrofiziološkog, kliničkog i nalaza CT mijelografije donijeta je odluka o kirurškom ili konzervativnom tretmanu. Rasprava/Zaključak: EMNG dijagnostika uz klinički neurološki nalaz daje važne podatke o razini i težini oštećenja, te je nezaobilazna u dif. dg. radikularnog i perifernijeg oštećenja. Upotpunjujući rtg nalaz doprinosi konačnoj odluci o daljnjem liječenju.

 

Tatjana Vrga, Katica Boček, Vesna Podkrajšek-Kolić, Davorka Radanović, Višnja Sokolić-Brkić, Jasna Štos: Trzajne ozljede vratne kralježnice u Sisačko – moslavačkoj županiji od 1999. do 2003. godine

Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, OB “Dr. Ivo Pedišić”, Sisak

Sažetak:

U radu smo prikazali skupinu od 334 bolesnika s trzajnom ozljedom vratne kralježnice liječenih tijekom petogodišnjeg razdoblja od 1999. do 2003. god. na Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice “Dr. Ivo Pedišić” u Sisku. Ozljede smo razvrstali prema QTF klasifikaciji analizirajući povezanost trajanja medicinske rehabilitacije sa sljedećim parametrima: 1. o vremenu proteklom od nastanka ozljede do početka fizijatrijskog liječenja; 2. u odnosu na QTF stupanj; 3. ovisnost o dobi i prethodno dijagnosticiranim rtg promjenama; 4. specifični utjecaj primijenjenih fizikalnih procedura i kinezioterapije. Utvrdili smo ovisnost trajanja medicinske rehabilitacije o prva tri navedena parametra dok isto nije uvjetovano modalitetima fizioterapije.

 

1. Škreb-Rakijašić, M. Čuljak, B. Matanović: Značenje QTF klasifikacije trzajnih ozljeda vratne kralježnice za dužinu bolovanja

Poliklinika za reum. bol., Fiz. med. i rehab. “Dr. Drago Čop”, Zagreb

Sažetak:

Trzajna ozljeda vratne kralježnice je medicinski, društveni i ekonomski problem. Ozljede kralježnice čine 2-3% svih ozljeda. Trzajna ozljeda vratne kralježnice je najčešća ozljeda kralježnice. U svijetu, ali i kod nas se zadnjih desetak godina bilježi prava epidemija trzajne ozljede vratne kralježnice. To je ozljeda populacije u produktivnoj životnoj dobi, a troškovi ove ozljede su visoki i predstavljaju 0,2 do 0,5% bruto nacionalnog dohotka. Cilj ovog istraživanja je bio ukazati na značenje primjene QTF klasifikacije trzajnih ozljeda vratne kralježnice u indiciranju adekvatnih dijagnostičkih postupaka i liječenja, a krajnjim doprinosom uštedi zdravstvenog novca i sveukupnih troškova. Istraživanje je provedeno na 116 ozljeđenika s trzajnom ozljedom vratne kralježnice (57 muškaraca i 59 žena, prosječne životne dobi od 34 godine) I, II, III stupnja QTF klasifikacije stradalih u prometnim nesrećama i primarno zbrinjavanim na kirurgijama bolnica u Zagrebu. I stupnja je bilo 32%, II stupnja 52%, III stupnja 16%. Na temelju anamneze, kliničkog nalaza, relevantnih podataka iz povijesti bolesti te dijagnostičkih postupaka do prvog pregleda u fizijatrijskoj ambulanti – određeno je liječenje. Jednom mjesečno učinjena je reevaluacija stanja bolesnika, a nakon 6 mjeseci završna analiza. U ozljeđenika je radno aktivnih bilo 77%. Na bolovanju do mjesec dana je bilo 34% ozljeđenika, do 2 mjeseca 61%, a do 6 mjeseci 90%. 10% od ukupno zaposlenih ozljeđenika je i nakon 6 mjeseci bilo na bolovanju. Prosječno trajanje bolovanja naših ispitanika je 65 dana, a literaturni podaci za Hrvatsku govore o prosječnom trajanju bolovanja kod trzajne ozljede vratne kralježnice od 3 mjeseca, a za grad Zagreb 7 mjeseci. Dobiveni rezultati pokazuju značajnu razliku u korist kraćeg bolovanja i boljih rezultata liječenja u ispitanika gdje je korištena QTF klasifikacija u odnosu na rezultate liječenja poznate iz literature za hrvatsku populaciju s trzajnom ozljedom vratne kralježnice kod koje nije bila korištena QTF klasifikacija.

 

Fani Doko Guina: Liječenje ishijalgije lokalnom primjenom betametazona

Poliklinika Doko, Sesvete

Sažetak:

Niz specifičnih uzroka može dovesti do kompresije živčanih struktura u spinalnom kanalu i simptoma u nogama. Hernije i.v. diska su najčešći uzrok ishijalgije, a 90% svih radikulopatija odnosi se na razine L4-L5 ili L5-S1. Klasične metode konzervativne terapije često su nedovoljno učinkovite u smanjenju bolova i poboljšanju funkcionalnog statusa lumbosakralnog segmenta kralješnice. Stoga je lokalna primjena betametazona kod naših bolesnika s ishijalgijom zauzela značajnu ulogu u nastavku liječenja. Brzi, ali i produženi učinak betametazona pri lokalnoj infiltraciji značajno umanjuje bolesnicima simptome ishijalgije te stoga poboljšava i pokretljivost kralješnice u svim smjerovima. Kod 52 bolesnika s kliničkom slikom ishijalgije uzrokovane hernijacijom diska, a nakon mjesec dana trajanja bolesti, primijenili smo lokalnu infiltraciju betametazona duboko intramuskularno paravertebralno u “trigger points” kompromitiranog lumbosakralnog živca prema našem postupniku. Uspoređivali smo učinkovitost naše metode liječenja s postignutim rezultatima kod 46 bolesnika koji su nastavili uzimati NSAIL-e. Kontrolirali smo obje skupine bolesnika peti do sedmi dan, potom još dvije kontrole svakih tjedan dana i nakon dva mjeseca. Prema verbalnoj skali za bol i vizualno analognoj skali smo uspoređivali rezultate obiju primijenjenih terapija. Rezultati ukazuju na značajno brži oporavak bolesnika kod kojih je lokalno primijenjen betametazon glede ublažavanja bolova i poboljšanja funkcionalnog statusa slabinske kralješnice što je dovelo do skraćenja izbivanja od radnih obveza na zadovoljstvo bolesnika i korist zajednici.

 

Mario Tudor, Lorainne Tudor, Katarina Ivan Tudor: Intraduralni tumori slabinskog vertebralnog kanala primarno konzervativno liječeni kao spondilodegenerativna bolest

Odjel za neurokirurgiju, KB Split

Sažetak:

Cilj: prikaz bolesnika liječenih fizikalnim liječenjem primarno zbog lumboishijalgije uzrokovane isključivo osteodegenerativnim bolestima slabinske kralješnice (uski vertebralni kanal, prolaps i.v. diska i dr.), u kojih je potom neočekivano dokazan intraduralni tumor u slabinskom vertebralnom kanalu. Metoda: retrospektivni prikaz liječenih bolesnika. Od naročita zanimanja su vremenske latencije od pojave simptoma do postavljanja dijagnoze, tj. koliko dugo je trajala (“nekorisna”) fizikalna th. Rezultati: u 10 bolesnika u 2-godišnjem razdoblju dokazali smo intraduralne tumore u vertebralnom kanalu koje smo neurokirurški operirali preko dekompresijske laminektomije i ablacije tumora. Najčešće su se tumori javljali u razini LIV/V. Poslijeoperacijski oporavak neurološkog deficita (radikularan, medularan) je bio dobar. U jednog bolesnika tumor je bio maligni (neuroblastoma), a u jednog se je radilo o aksijalnoj likvorskoj metastazi meduloblastoma (temeljem čega je tumor stražnje jame tek bio otkriven). U dvije bolesnice uzrok je bio intramedularni tumor. Zaključak: odgovornost za kašnjenje u postavljanju ispravne dijagnoze je velika, osobito za bolesnike koji još dan – danas dolaze na neurokiruršku operaciju u hitnoj službi s potpunim poprečnim sindrom (paraplegijom i dr.) leđne moždine (conus medullaris) i/ili ako je tumor zloćudni. U svakog bolesnika s dugotrajnom, terapijski rezistentnom lumboishijalgijom (provedeno mirovanje, analgoreumatika, fizikalno liječenje) s i bez progredirajućih neuroloških deficita, pred nastavak konzervativne th. (fizikalnog liječenja) treba misliti i o mogućnosti postojanja tumora vertebralnog kanala. Načiniti barem EMG donjih udova i MRI slabinske kralješnice s osvrtom i na torakolumbalni prijelaz (conus medullaris).

 

1. Kovač, M. Franić, M. Šimić: Usporedba stražnje i prednje-stražnje fuzije u liječenju degenerativnog instabiliteta lumbosakralne kralježnice

Odjel za ortopediju, KB Dubrava, Zagreb
Sažetak:
Uvod i ciljevi: fuzija lumbosakralne kralješnice se često primjenjuje u liječenju degenerativnog instabiliteta kralješnice, odnosno u slučajevima sekundarnog instabiliteta nakon operacije hernije i.v. diska. U slučaju prisutne insuficijencije stražnjih elemenata kralješnice (spondilolisteza ili stanje po laminektomiji) najčešće se radi stražnja fuzija L4-S. Kako takva ekstenzivna fuzija bespotrebno žrtvuje još jedan dinamički segment, preporučuje se ili kombinacija stražnje fiksacije s prednjom interkorporalnom spondilodezom (ALIF) ili se u istom operacijskom aktu radi dekompresija, stražnja fiksacija, te stražnja interkorporalna fuzija (PLIF). Svrha je rada ispitivanje koji način liječenja predstavlja racionalniji, manje agresivni i uspješniji način liječenja. Metode: operirano je 13 bolesnika (PLIF) i 18 (ALIF) u razdoblju od 2000-2003. Rezultati: nije bilo bitnije vremenske razlike u bolesnicima operiranim samo straga i operiranim sprijeda – straga (180 min). Krvarenje je bilo značajno veće u PLIF grupi, kao i učestalost infekcija. Prolazne ili trajne parestezije su bile česće u PLIF grupi. PLIF grupa je pokazala bolju neposrednu post-operacijsku stabilnost, ali su dugoročni rezultati i kvaliteta fuzije bili bolji u ALIF grupi. Zaključak: autori preporučuju primjenu PLIF-a jedino u situacijama gdje je potrebna radikalna dekompresija spinalnog kanala, kako u smislu resekcije malih zglobova tako i u smislu dekompresije prednjeg dijela spinalnog kanala.

 

1. Kovač, M. Franić, M. Šimić: Operacijsko liječenje lumbosakralne kifoze kod bolesnika sa spondiloptozom

Odjel za ortopediju, KB Dubrava, Zagreb
Sažetak:
Uvod i ciljevi: svrha ove prospektivne studije bila je analiza korekcije LS kifoze operacijskim liječenjem u bolesnika sa spondiloptozom, zanemarujući važnost prednjeg poskliza trupa kralješka. Operacijsko je liječenje te bolesti u stručnoj literaturi komentirano kao operacija visokog rizika, te se preporučuje ili fuzija bez korekcije, ili pak resekcija kralješka L5 i spajanje L4 na sakrum. U radu se prikazuju rezultati vlastite metode liječenja kojom je pošteđen disk L4-5, korigirana lumbosakralna kifoza, te postignut dobar funkcionalni rezultat. Metode: u periodu od 1989. do 2002. operirano je 14 adolescenata zbog spondiloptoze. Kod jednog bolesnika bio je prisutan jači neurološki deficit dok su kod ostalih dominirali križobolja, ishialgija i sindrom skraćenih hamstringsa. Tijekom operacijskog zahvata učinjena je preliminarna distrakcija od ilijačne kriste do L3, široka stražnja laminektomija te transpedikularna monosegmentalna fiksacija. Poslije distrakcije izvršena je postupna korekcija kifoze do krajnje napetosti korijenova. Po operaciji se u trajanju 7-15 provodila fizikalna terapija u smislu istezanja korijenova. Po postizanju zadovoljavajućeg kliničkog stanja se u drugoj fazi operacijskog liječenja učini prednja fuzija strukturalnim graftom ili kaveznim vijkom. U slučaju potrebe učinilo se i prednje podupiranje transplantatom od L5 do S3. Resekcija sakruma ili L5 nije bila potrebna niti u jednom slučaju. Rezultati: potpuna korekcija kifoze postignuta je u svim slučajevima dok je korekcija poskliza prosječno bila nesto veća od 50%. Solidna koštana fuzija postignuta je u svim slučajevima gdje je upotrebljena rigidna stražnja fiksacija. Zaključak: ovo prospektivno istraživanje pokazuje zadovoljavajuću korekciju LS prijelaza u sagitalnoj ravnini uz minimalan neurološki rizik te poštedu L4-5 intervertebralnog diska.

 

1. Nikolić, I. Popović, G. Tajsić, M. Milošević: Rehabilitacija operativno liječenih bolesnika s koštano – ligamentarnim ozljedama torakolumbalnog prijelaza i lumbalne kralješnice bez neurološkog deficita

Klinika za traumatologiju, Zagreb

Sažetak:

Prema statističkim podacima u razdoblju od 1999-2001. godine u Klinici za traumatologiju, Zagreb godišnje je u prosjeku liječeno 330 bolesnika s koštano – ligamentarnim ozljedama torakolumbalnog prijelaza i lumbalne kralješnice. Od tog broja prosječno je godišnje hospitalizirano 183 bolesnika, 113 liječenih konzervativno, a 70 operativno. Prosječno godišnje 27 bolesnika s ozljedama tog dijela kralješnice ima teži neurološki deficit. Nekad su ove ozljede bile tretirane dugotrajnim ležanjem i povezane s brojnim komplikacijama kao što su pneumonije, infekcije urinarnog trakta, duboke venske tromboze, plućne embolije i dekubitalna ulcera. Danas nam operativne stabilizacijske metode omogućavaju bržu i uspješniju rehabilitaciju. Očekivano trajanje rehabilitacije iznosi 3 – 6 mjeseci. Cilj je rehabilitacije povratak pokretljivosti torakolumbalne kralješnice na nivo prije ozljede te funkcionalna neovisnost u obavljanju aktivnosti dnevnog života, vokacijskim i avokacijskim aktivnostima. Imobilizacija kralješnice vrši se torakolumbosakralnom (TLS) ili trouporišnom Jewett ortozom. Od 1. do 7. postoperativnog dana savjetujemo obavezno nošenje kompresivnih čarapa ili bandažiranje kompresivnim zavojem donjih ekstremiteta, ne dozvoljavamo kretnje torakolumbalne kralješnice, izvodimo vježbe opsega pokreta gornjih i donjih ekstremiteta, potičemo izvođenje izometričkih vježbi abdominalnih, glutealnih i mišića donjih ekstremiteta, preporučamo položaj u krevetu na boku ili leđima uz izbjegavanje ležanja u proniranom položaju, te hod uz pomoć pomagala i opterećenje prema individualnoj toleranciji. Od 2. tjedna nastavljamo dosadašnjim kinezioterapijskim programom uz izbjegavanje fleksije i torzije kralješnice, te dužeg sjedenja. Od 8 – 12. tjedna uvodimo aktivniji kinezioterapijski tretman – aktivne vježbe s kretnjama fleksije, ekstenzije, laterofleksije i rotacija, potičemo jačanje muskulature trupa i paraspinalnih mišića, dozvoljavamo ležanje u proniranom položaju i plivanje. Od 12. tjedna savjetujemo postupno vraćanje svim aktivnostima, dozvoljavamo trčanje, ali ne savjetujemo kontaktne sportove najmanje 6 mjeseci nakon ozljede.

 

Senka Rendulić Slivar¹, Daša Poredoš², Marina Kovač²: Utjecaj socijalno – ekonomskih uvjeta života na rehabilitaciju pacijenata nakon operacije lumbalne hernije diska

1Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Lipik; ²Neuropsihijatrijska bolnica “Dr. Ivan Barbot”, Popovača

Sažetak:

Na uzorku od 200 ispitanika koji su rehabilitirani u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Lipik provedeno je tijekom 2002. i 2003. godine istraživanje, ciljem da se ispita utjecaj socijalno – ekonomskih uvjeta života na rehabilitaciju pacijenata nakon operacije lumbalne hernije diska. Ispitanici su bili podjeljeni u dvije skupine. Prvu skupinu (skupina I) činili su pacijenti koji su procijenili da su uglavnom zadovoljni svojim oporavkom nakon rehabilitacije, a drugu skupini (skupina II) oni koji su procijenili da uglavnom nisu zadovoljni istim. Ispitanici obje skupine anketirani su prilikom kontrolnog pregleda putem anonimne ankete sačinjene za ovo istraživanje. Ispitivanjem su bile obuhvaćene slijedeće varijable: spol, dob, bračni/obiteljski status, radni status, samoprocjena funkcionalne sposobnosti, samoprocjena potrebe za uzimanjem analgetika i NSAR-a, komorbiditet, materijalna situacija, te kvaliteta življenja. Rezultate smo pokazali pomoću apsolutnih i relativnih vrijednosti te obradili metodom χ²-testa. Iz dobivenih rezultata smo izdvojili slijedeζe: nešto je više ispitanika srednje životne dobi, neoženjenih/neudatih i rastavljenih koji su uglavnom nezadovoljni svojim oporavkom; zaposleni i umirovljenici zadovoljniji su oporavkom; obzirom na stupanj funkcionalnosti nema statistički značajne razlike između zadovoljnih i nezadovoljnih ispitanika; nezadovoljni više koriste analgetike i NSAR-e; uz osnovnu bolest najprisutnije su psihičke poteškoće, upalne reumatske bolesti i degenerativne promjene zglobova; nezadovoljni oporavkom nezadovoljni su i svojom materijalnom situacijom, dok oni zadovoljni – nisu ni zadovoljni, ni nezadovoljni istim; zadovoljni svojom kvalitetom življenja su oni koji su i zadovoljniji svojim oporavkom nakon provedene rehabilitacije. Iz navedenog smo zaključili da socijalno – ekonomski uvjeti života utječu na rehabilitaciju pacijenata nakon operacije lumbalne hernije diska. Također želimo naglasiti da je u pristupu liječenja i rehabilitacije pacijenta potreban cjelovit pristup pacijentu, uključujući sve segmente života (fizičke, psihičke, socijalne i duhovne); stoga smo u ovo istraživanje i bili uključeni interdisciplinarno, iz raznih profesija, što se pokazalo izuzetno značajnim za razumijevanje problematike. Neizbježna je međusobna profesionalna suradnja, pa tako i ulazak liaison psihijatrije u područje fizikalne medicine i rehabilitacije.

 

1. Kovač, L. Negovetić, B. Božić, T. Sajko, N. Kudelić: Operacijsko liječenje hernije lumbalnog diska – postupnik liječenja

Klinika za neurokirurgiju, KB “Sestre milosrdnice”, Zagreb

Sažetak:

Ukoliko se držimo postupnika liječenja, ne bi trebala postojati dilema koji bolesnik je kandidat za operacijsko liječenje. Kod bolesnika koji se liječe dugotrajno neuspješnom konzervativnom terapijom teško je postaviti indikaciju za operacijsko liječenje a potom i odabrati najbolji operacijski postupak. U najvećem broju slučajeva operacijsko liječenje nije indicirano u prva četiri tjedna osim ako nije prisutan sindrom kaude ekvine ili teški neurološki deficit. Operacijsko liječenje je indicirano kada perzistira neuromotorni deficit više od 4 – 6 tjedana poslije neuspjelog konzervativnog liječenja a kod kroničnog išijasa s pozitivnim Lasegueovim znakom više od 4 – 6 tjedana. Osim konzervativnog liječenja postoje i alternativni postupci koji stoje na granici između konzervativnog i operativnog liječenja a svrstavaju se u intradiskalnu injekcijsku terapiju (kemonukleoliza). Danas u operativnom liječenju postoji čitav niz operativnih postupaka u liječenju hernije lumbalnog diska kojima je cilj dekompresija neuralnih struktura i odstranjenje diskalne mase. Diskotomija/diskektomija je općenito prihvaćen i široko upotrebljavan operacijski postupak. Indiciran je za postizanje neuralne dekompresije, bolna stanja i odstranjenje diska kao dijela korekcije deformiteta. Upotrebom mikrokirurške tehnike postižu se najbolji rezultati.

 

1. Krajcar, A Stanić: Vjerojatnost zajedničke pojave refluksne flebopatije i vertebrobazilarne insuficijencije s nekim bolestima lokomotornog sustava

Internistička ambulanta, Klinika za ortopediju, Lovran

Sažetak:

Ispitivali smo zajedničku pojavu degenerativne bolesti kralježnice i statičkih anomalija stopala s pojavom refluksne flebopatije i vertebrobazilarne insuficijencije (Tenzijski vertebrogeni spazmi). Broj ispitanika indicirane skupine je 219 bolesnika, od toga 122 bolesnice (55,57%) i 97 bolesnika (44,3%). Kontrolnu skupinu čine 170 ispitanika, od toga 97 (57,1%) ispitanika ženske populacije i 73 (42,9%) muške populacije. Ukupno je obrađeno 389 ispitanika i bolesnika. Prosječna je dob svih ispitanika gotovo podjednaka (Indicirana skupina: ženska populacija je 45, a za mušku populaciju 49 godina. Kontrolna skupina: 45 godina ženska populacija i 49 godina muška populacija) što rezultate čini usporedivim. Za ispitivanje smo koristili klinički pregled, RTG dokaz degenerativnih promjena vratnog i L-S dinamičkog segmenta kralježnice, CW Dopler sonografiju i Fotoelektričnu pletizmografiju. Prateći mjerni parametri: PI (pulzativni indeks): peak to peak/mean), MVP (Maksimalni venski protok), MVR (Maksimalni venski refluks) u kHz. Fotopletizmografski pratili smo oscilacije vasomotornog neurona. Rezultati: kliničkim pregledom prisutnost varikoziteta bila je 57,7% ispitanika ženske populacije i 49,5% muške populacije u statičkim anomalijama stopala i u degenerativnih bolesti kralježnice. Fotopletizmografski oscilacija vasomotornog neurona u indiciranoj skupini dokazana je u 50% na prstima ruku i 49% na prstima nogu (P<od 0,001). Razlika između muške i ženske populacije nije bilo. Jednostrana refleksna flebopatija bilježi se u 95,9% ispitanika, a obostrana u 76,2% ženske populacije i 89,9% muške populacije. Jednostrani je refleks učestaliji u muškoj populaciji (P<0,01). U degenerativnim promjenama vratnog dinamičkog segmenta kralježnice dolazi do pada pulzativnog indexa, atenuacije hemodinamskih parametara na etaži vertebrobazilarnog sliva (P<0,01). Zaključak: u degenerativnim bolestima kralježnice i statičkih anomalija stopala postoji velika učestalost varikoziteta na donjim ekstremitetima, velika vjerojatnost nastanka refluksne flebopatije, oscilacija vasomotornog neurona prati degenerativna oboljenja kralježnice, velika je vjerojatnost nastanka vertebrobazilarne insuficijencije – Tenzijski vertebrogeni spazmi.

 

Božidar Egić: Razvojna kineziologija u liječenju vertebralnih bolnih sindroma

Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Daruvarske toplice

Sažetak:

Uzroci nastanka vertebralnih bolnih sindroma su mnogobrojni. Nalazimo ih na sva tri dijela lokomotornog sustava: pasivnom (kosti, zglobovi, ligamenti), aktivnom (mišići) i kontrolnom (CNS i živci). Bez obzira na uzrok rezultat je uvijek isti: bol i jedan vid posturalne i funkcijske nestabilnosti. Kako do poremećaja u lokomotornom sustavu ne dolazi izolirano već lančano, tako ni bolove kralježnice ne možemo gledati kao poremećaje na lokalnom nivou. Od momenta kada se recipročna inhibicija na spinalnom nivou zamjenjuje centralno kontroliranim koaktivacijskim mišićnim odgovorom, toliko potrebnim za bipedalnu lokomociju, niti jedan poremećaj ne možemo promatrati izolirano. Pri razvoju držanja postupno se stvaraju mišićne sinergije koje se u mozgu nalaze kao matrice – engrami. Pri tome se mišići pod djelovanjem gravitacije diferenciraju. Dokazano je da u skladu s tim programom reagiraju oba sistema (tonički i fazički) kao cjeline i funkcionalne jedinice a kao takove su i refleksno spojeni. Oslabljenjem nekih mišića posturalno mlađeg sustava dolazi automatski do promjene položaja zgloba te refleksne iradijacije ove inhibicije do cijeloga sustava. Dolazi do prevage mišića antagonističkog sustava, odnosno u posturalnoj funkciji filogenetski i ontogenetski starijeg. Suprotno, tonizacija (facilitacija) nekih mišića iz grupe posturalno mlađih izaziva inhibiciju cijelog toničkog sustava (razvojno starijeg). Zatvaranjem ovog kruga postavljena je jedna nova razina refleksne aktivnosti. Time možemo objasniti vezu međusobno udaljenih mišića. Centralno kontrolirani koaktivacijski odgovor kasnije određuje senzomotorni odnos između svih dijelova organizma. Zahvaljujući balansu ova dva sustava držanje i pokreti postaju biomehanički ispravni. Zglobovi su centrirani tokom cijelog pokreta i nalaze se u nultoj zoni (Panjabi). Nema preopterećivanja zglobova niti povećane potrošnje energije. Odgovori na podražaj su stalni. Mogu se izazivati podražajem određenih zona – refleksnih zona. Draženjem refleksnih zona dolazi do aktivacije mišićnih sinergija potrebnih za određenu aktivnost. Veoma je važno da se ova mogućnost zadržava tijekom čitavog života. Vojta je ove osnove koristio za svoju refleksnu lokomociju u rehabilitaciji cerebralno oštećene djece. Kako je mišićni odgovor konstanta u mišićnim sinergijama tako isto postoji konstanta poremećenog mišićnog odgovora. Zahvaljujući toj konstanti Janda je sistematizirao poremećenu mišićnu funkciju i opisao je kao sindrome (The Upper Crossed Syndrome, The Lower Crossed Syndrome, The Stratification Syndrome). Za vertebralne je sindrome karakterističan bol i izvjesni stupanj nestabilnosti koji se razvija kroz pokret, uz sistematizirani poremećaj mišićne funkcije (facilitacija ili inhibicija motoričkih jedinica pojedinih mišića). Pod tim se podrazumjeva nemogućnost održavanja adekvatnog položaja zglobnih tijela tijekom cijelog pokreta (održavanje u nultoj zoni). U liječenju istih potrebno je ponovno uspostaviti normalnu funkciju tj. postići položaj u kojem su sva zglobna tijela u stajanju i pokretu u nultoj zoni. Za to se može koristiti kineziologija posturalne ontogeneze te njezin utjecaj na program lokomotornih uzora. Svrha mišićne funkcije u programu lokomotornog uzora (sadrži sinergije koje proizlaze iz sadržaja posturalne ontogeneze) jest riješiti sukob anatomskog i funkcionalnog. Osnovni princip u ovom razmatranju je da se taj model može refleksno izazivati tj. njegova reproduktibilnost. Pri tome najviša razina prelazi spinalni nivo i nivo moždanog debla. Pomoću stimulacije refleksnih zona te laganim otporom na lokomotorni pokret, moguće je izazivati ciljanu reakciju određenog mišića. Ovaj princip se do sada primjenjivao u razvojnoj kinezioterapiji ali postaje očito da analiza i pronalaženje adekvatnih veza postaje važna i u rehabilitaciji poremećaja kralježnice (lokomotornog sustava) odraslih ljudi te sprječavanju recidiviranja.

 

Božidar Egić: Sakroilijakalna disfunkcija i dijagnostički pristup u fizijatrijskoj ambulanti

Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Daruvarske toplice

Sažetak:

O poremećenoj se funkciji sakroilijakalnih zglobova puno govorilo i pisalo početkom stoljeća. Istraživao se njen utjecaj na bolne vertebralne sindrome. Razvojem modernih neuroradioloških dijagnostičkih tehnika te otkrivanjem patologije diska došlo je do potiskivanja sakroilijakalnih zglobova iz daljnjeg razmatranja. Sva istraživanja su se usmjeravala na patologiju diska te njeno liječnje. Izostankom očekivanih i zadovoljavajućih rezultata operacijskog liječenja kod jednog dijela operiranih (Failed Back Surgery Syndrome), počinje se razmišljati i o mogućim drugim uzrocima. Pozornost se ponovo vraća i na sakroilijakalne zglobove. Istraživanja i razmišljanja o sakroilijakalnom zglobu kao uzroku dijela tegoba ponovno postaju aktualna. Gledajući teoretski dva su osnovna poremećaja u funkciji: zglobna blokada (ograničena gibljivost) i instabilitet (neadekvatna kontrola pokreta) sakroilijakalnog zgloba. Kao uzroci tome spominju se poremećaji na koštano – ligamentarnom dijelu (Form Closure), mišićnom dijelu (Force Closure) te poremećaju motoričke kontrole (Motor Control). Njima se kod nekih autora dodaje i četvrta komponenta: emocije i njihov utjecaj na motoričku kontrolu i mišićnu aktivaciju. U nazočnosti ovih poremećaja zdjelični se obruč nije u mogućnosti akomodirati na specifična opterećenja (Impaired Pelvic Function). Poremećaji se prenose na kranijalne strukture s nastankom vertebralnih bolnih sindroma, te kaudalne s remećenjem funkcije zglobova donjeg ekstremiteta (kuk, koljeno, gležanj, stopalo). Nemogućnost stabilizacije trupa (Core Stability – Core Instability) narušava kompletnu biomehaniku tijela. Dolazi do poremećaja osnovne čovjekove funkcije – kretanja, s posljedičnim razvojem čitavog niza poremećaja na svim strukturama lokomotornog sustava te kroničnog bola. Postoje brojni dijagnostički testovi u kliničkoj primjeni kojima se nastoji utvrditi poremećaj ali i njegov uzrok. Dijelimo ih na screening i scanning testove. Njima moramo odgovoriti da li poremećaj postoji, i ako postoji kakav je? Koliki je njegov utjecaj na funkciju i u kojim segmentima je remeti? Kako ga ispraviti te stabilizirati funkciju zdjelice i čitavog lokomotornog sustava? Pitanja je puno, a odgovori često ne zadovoljavaju. No, to nije razlog da se na njih ne traže novi odgovori.

 

Nives Štiglić-Rogoznica, Mirna Štiglić, Doris Stamenković, Vlasta Grubišić-Karavanić, Viviana Avancini-Dobrović: Evaluacija funkcijskog statusa radnoaktivnih bolesnika nakon kirurškog liječenja degenerativnih promjena slabinske kralješnice

Odjel za reumatske bolesti i rehabilitaciju, Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, KBC Rijeka

Sažetak:

Bolesnici s bolnim sindromom leđa i radikularnim bolovima zbog svoje učestalosti predstavljaju veliki terapijski i socioekonomski problem. Cilj nam je bio evaluirati funkcijski status radnoaktivnih bolesnika nakon kirurškog liječenja degenerativnih promjena slabinske kralježnice. Analizirali smo 35 bolesnika s dokazanom (najčešće CT-om) hernijom intervertebralnog diska slabinske kralježnice. Najčešće primijenjen kirurški postupak bio je interlaminektomija. Anamnestički su dobiveni podaci o preoperacijskim tegobama, u tijeku akutne (postoperacijske) rehabilitacije učinjen je klinički pregled (intenzitet boli ocijenjen je VAS-om). Funkcijski status evaluiran je nakon jedne godine modificiranim Macnab-ovim upitnikom. Od 35 bolesnika, 23 je muškaraca i 12 žena. Prosječna životna dob iznosila je 50,88 godina. Prema korištenom Macnab-ovom upitniku bolesnici su svrstani u 4 skupine. Odličnim rezultatom ocijenjeno je 8 bolesnika (22,85%), dobrim rezultatom 7 bolesnika (20,0 %), zadovoljavajućim rezultatom 10 bolesnika (28,57%) i lošim rezultatom 10 bolesnika (28,57%). Rezultati dobiveni evaluacijom naših ispitanika pokazuju nezadovoljavajući postotak vraćanja na prijašnje radno mjesto ili promijenjeno radno mjesto. Takav rezultat otvara diskusiju o mogućim uzrocima (socioekonomsko stanje stanovnika, motiviranost poslom, uspješnost rehabilitacije, indikacije kirurških zahvata….).

 

Sedej Bogdana, Nataša Kos: Estimation of disability after operative treatment of lumbar hernia disci and spinal channel stenosis

Center za medicinsko rehabilitacijo, KC Ljubljana

Abstract:

Introduction: Low back pain is after the headache most common pain experience. Hernia disci (HD) and stenosis of spinal channel are its frequent reason. Aims: Our purpose was to find out, if we get the same estimations of disability after operation of HD and stenosis, when we use different types of disability questionnaires. Methods: 30 patients were included in the research. They were all operated on the department of neurosurgery in KC Ljubljana in June 2003, because of HD or lumbar spinal channel stenosis. Ordinary demographic dates were taken. All the necessary diagnostic procedures for making diagnose and for the operation were made. Before the operation we made an interview with each patient. We used two different questionnaires about disability, Oswestry low back pain disability questionnaire (OLBPDQ) and Roland&Morris disability questionnaire (RMDQ). Two to three months after operation we repeated our interview. Results: 30 patients were examined and questioned before the operation, 25 patients returned our questionnaires after two or three months. There were 11 women and 14 men. The youngest was 30 years and the oldest was 74 years old, the mean average was 46,6 years.15 patients had one or more HD, 5 were operated because of stenosis, 5 had the combination of both. The clinical status vary a lot. Some patients suffered only from pain, others had serious neurological symptoms. We estimated disability with OLBPDQ and RMDQ. Mean score of OLBDPQ before an operation was 34 (68%). That is the highest level of disability. After an operation it was 15,4 (31%), that is the second level or moderate disability. The mean score of RMDQ before an operation was 16 and after an operation 8,7. The worst score is 24. Two patients had higher scores after an operation, while in OLBPDQ they presented improvement and so was their opinion. Three patients had, after the operation, the best score of RMDQ – 0, while OLBPDQ still showed minimal disability. Conclusions: The questionnaires showed that the changes after operative treatment can be regarded as improvement of disability. They demonstrated different accuracy of perception for disability changes.

 

1. Hećimović, V. Kčira-F, S. Čalošević, G. Blagus, B. Muršić: Neurološki oporavak nakon operacija metastaza kralješnice

KB Osijek

Sažetak:

Kost je treće, po učestalosti, mjesto širenja karcinoma, a kralješnica je najučestalije sijelo koštanih metastaza (oko 70% bolesnika s malignom bolešću). Značajni napredak u liječenju sistemskih malignih bolesti produžuje preživljavanje bolesnika, a s očekivanim povećanjem prevalencije oboljelih od malignih bolesti, za očekivati je i povećanje broja bolesnika s metastatskom bolešću kralješnice. Suvremeni je stav da je kirurško liječenje metastatske bolesti kralješnice pouzdana i korisna metoda liječenja, čiji je cilj, uz biopsiju, dekompresija neuralnih struktura i rekonstrukcija kralješnice. Resekcija kralješnične metastaze i stabilizacija kralješnice su palijacijski postupci koji mogu imati vrlo koristan učinak na oporavak neurološkog deficita, poboljšanje pokretljivosti bolesnika i na funkciju sfinktera, kao i na ublažavanje boli, što sve bitno poboljšava kvalitetu života u ograničenom periodu preživljavanja bolesnika. Retrospektivno smo analizirali rezultate palijativnog kirurškog liječenja (1999 – 2003. g) u 10 bolesnika s metastatskom bolešću grudne i slabinske kralješnice (3 žene i 7 muškaraca; 37-71 g, prosječne životne dobi 55,5 g), i u dvoje bolesnika s metastazom u vratnoj kralješnici. Period praćenja bolesnika nakon kirurškog liječenja bio je u rasponu od jednog mjeseca do četiri godine (prosječno 9 mjeseci). Među bolesnicima s Th-L metastazom patološka fraktura bila je prvi znak bolesti u šest bolesnika (60%). Petero bolesnika (50%) imalo je solitarnu metastazu, a pet bolesnika multiple metastaze. Primarni tumor je dijagnosticiran u plućima u četiri bolesnika (44%), a u dojci u dvije bolesnice. U dva bolesnika verificiran je hematološki tumor, u jednog bolesnika tumor rektuma, dok u jednog bolesnika nije nađeno primarno sijelo tumora. U svih operiranih bolesnika bol je eliminirana ili je značajno ublažena. Devet bolesnika (9/10) je bilo nepokretno prije operacije, a pet bolesnika (56%) se neurološki iznimno oporavilo, tj. postali su pokretni i kontinentni. Međutim, u 4 bolesnika (44%) nije bilo bitnog funkcijskog oporavka. U dva bolesnika razvile su se komplikacije rane, a jedan bolesnik je reoperiran zbog malpozicije osteosintetskog vijka. U jedne bolesnice razvile su se sistemske komplikacije (pneumonija, flebotromboza), a u jedne bolesnice se neurološko stanje pogoršalo nakon operacije. U bolesnice s metastazom vratne kralješnice liječenje je bilo uspješno, a u drugog bolesnika je smrtni ishod nastupio u ranom periodu nakon operacije vratne kralješnice. Nakon operacije bolesnici su upućivani na onkološko liječenje ili u kućnu njegu. Preporuke za rehabilitaciju ovih bolesnika su individualizirani programi fizikalne terapije, koji bi uključivali prikladne modalitete fizikalne terapije s analgetskim učinkom, adekvatnu kinezioterapiju i primjenu odgovarajućih ortoza i pomagala za kretanje za bolesnike, ciljem kontrole boli i poboljšanja funkcijskog statusa lokomotornog sustava. Prema mogućnostima trebalo bi provoditi edukaciju i psihološku potporu bolesnicima i njihovim obiteljima, te radnu terapiju.

 

1. Kovač, M. Franić, M. Šimić: Retrospektivna analiza prednje stabilizacije kralježnice kod izražene nestabilnosti zbog insuficijencije prednje i srednje kolumne

Odjel za ortopediju, KB Dubrava, Zagreb
Sažetak:
Uvod i ciljevi: u literaturi se u liječenju nestabilnosti kralješnice visokog stupnja najčešće preporučuju kombinirano prednje – stražnji operacijski zahvati. Kako to podrazumijeva dodatni veliki operacijski zahvat, analizirana je mogućnost samo prednje instrumentacije u liječenju nestabilnosti kralješnice visokog stupnja. Metode i rezultati: od 1993. do 1998. autori su operirali 43 bolesnika s insuficijencijom minimalno prednje i srednje kolumne kralješnice. Kod svih je bolesnika učinjena samo prednja fiksacija i/ili fuzija kralješnice s ili bez prednje dekompresije. Niti u jednom slučaju nije bio potreban dodatni stražnji op. zahvat. Bilo je 23 tumora, 11 specifičnih infekcija, 5 posttraumatskih stanja (neuspjela stražnja instrumentacija) i 5 prijeloma kralješnice. Koncepcija s 4 vijka i 1 – 2 šipke je redovno korištena. Po operaciji nije korištena dodatna imobilizacija ortozom. U jednom slučaju je došlo do pseudartroze zbog loše izvršene prednje fuzije. U drugom slučaju je došlo do dislokacije implantata zbog lokalnog širenja meta tumora prostate. Zaključak: primjenom rigidne prednje fiksacije i bikortikalnog postavljanja vijaka, može se izbjeći bespotrebno operiranje bolesnika u dva akta, tim više što se bolesnici obično nalaze u lošem općem stanju.

 

1. Kovač, M. Kodžić, I. Tudorić, M. Franić, M. Šimić, I. Kovač: Promjene plućne funkcije kod bolesnika s teškom idiopatskom torakalnom skoliozom operiranih prednjom instrumentacijom

Odjel za ortopediju, KB Dubrava, Zagreb
Sažetak:
Uvod: brojna istraživanja analizirala su utjecaj stražnje instrumentacije na funkciju pluća u bolesnika s idiopatskom skoliozom uz kontroverzne rezultate. Cilj: analiza funkcije pluća kod bolesnika s teškom idiopatskom torakalnom skoliozom te ustanoviti promjene plućnih parametara nakon trodimenzionalne korekcije skolioze prednjom instrumentacijom. Metode: u periodu od 1987. do 1995. godine 91 bolesnik (17 muskaraca i 74 žena) u dobi od 16+5,1 god. s krivinom skolioze većom od 70 stupnjeva prema Cobbu, operiran je prednjom instrumentacijom uz prosječnu dužinu fuzije od 9 segmenata. U grupi 1 veličina krivine iznosila je između 70 i 100 stupnjeva, dok je u grupi 2 bio 31 bolesnik s krivinom većom od 100 stupnjeva. Prosječni follow-up iznosio je 4 godine i 9 mjeseci. 13 bolesnika nosilo je gips ili ortozu nakon operacijskog liječenja. Rezultati: prosječna korekcija iznosila je 74%+15 u grupi 1, 71%+18 u grupi 2 . Nije nađena korelacija između Cobbovog kuta i VC. Unatoč zadovoljavajućoj trodimenzionalnoj korekciji deformacija nije nađena korelacija postotka korekcije krivine i plućnih parametara. Analizirajući bolesnike pojedinačno, vidljive su velike amplitude poboljšanja od 44% do pogoršanja od 51% plućnih parametara. Nije nađena korelacija između pogoršanja plućne funkcije i mogućih komplikacija tijekom i poslije operacije. Valja naglasiti da intenzivna i kontrolirana poslijeoperacijska respiracijska rehabilitacija može značajno utjecati na poboljšanje plućnih parametara. Zaključak: iako nije nađena jasna korelacija između veličine krivine, operacijskog liječenja i respiracije jasno je vidljivo da kod nekih bolesnika operacijsko liječenje i adekvatna rehabilitacija može značajno poboljšati funkciju pluća.

 

Davorin Šakić, Ivan Šantek, Olga Badovinac, Alboran Delija, Vjekoslava Amerl Šakić: Važnost denzitometrije u gradskoj i seoskoj fizijatrijskoj ambulanti

KB Dubrava

Sažetak:

Osteoporoza i prijelomi kosti nakon minimalne traume danas su veliki javno zdravstveni problem sve starije populacije u Republici Hrvatskoj. Nalaz denzitometrije jedan je od najvažnijih parametara kojim se kao fizijatri služimo da odredimo dijagnozu osteoporoze i nakon toga terapiju. U ovom nas radu zanimaju razlike između jedne gradske dr. D.Š. i jedne seoske fizijatrijske ambulante dr. I.Š. u upućivanju na denzitometriju prema spolu i dobi bolesnika, zatim prema T vrijednostima za L1-L4 segment, te učestalost prijeloma nakon minimalne traume kroz dvije godine. U obje fizijatrijske ambulante osobe ženskog spola znatno su češće upućivane na denzitometriju, u gradskoj 15,6 puta, a u seoskoj 29,5 puta. U seoskoj je za 8,2% bilo više starijih od 65 godina, dok je u gradskoj za 5,17% bilo više mlađih od 65 g. upućenih na denzitometriju. Razlika nije statistički značajna prema spolu, kao ni prema dobi bolesnika, ali je izrazito značajna u T vrijednostima denzitometrije. Dok su u gradskoj ambulanti 1,83 puta češće dijagnosticirane osteopenije, u seoskoj su 2,82 puta češće osteoporoze. No, kod uočavanja prijeloma kralješka i ostalih lokalizacija osteoporotičnih prijeloma nema statistički značajne razlike među fizijatrima, mada je ima u broju 28:14 ili 2 puta češće u gradu. Da li je razlika slučajna ili zaista seoska populacija ima više osoba s osteoporozom, a manje prijeloma nakon minimalne traume ili se one rjeđe dijagnosticiraju i liječe kod fizijatra? Na ta i slična pitanja nastojat ćemo doći daljnjim praćenjem bolesnika s osteopenijom i osteoporozom u obje ambulante.

 

Davorin Šakić, Vjekoslava Amerl Šakić, Olga Badovinac, Alboran Delija: Razlika u podnošljivosti Fosamaxa 10 i Fosamaxa T

KB Dubrava

Sažetak:

Pridržavanje uputa liječnika (suradljivost bolesnika ili compliance) kod dugoročne terapije kroničnih bolesti izuzetno je važno za uspješno liječenje. Isto tako je važno pitati bolesnika kako podnosi uzimanje propisanog lijeka i saslušati sve nedoumice i nuspojave koje pacijent iznosi, a vezane su uz uzimanje lijekova. Cilj ovog rada je potvrditi zapažanja bolesnika da lakše podnose uzimanje Fosamaxa T od 70 mg (FT) jednom tjedno u odnosu na Fosamax od 10 mg (F10) svakodnevno, koji su im propisani za liječenje osteoporoze. Ispitanici su bolesnici koji su liječeni s 10 miligramskim Fosamax-om i/ili Fosamax-om T i fizikalnom terapijom na Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Kliničke bolnice Dubrava. Od 117 bolesnika 12 je moralo prekinuti uzimanje Fosamaxa, a 105 ga je nastavilo uzimati. Kako bismo što objektivnije ocijenili učestalost prekida terapije uzeli smo u obzir ne samo broj ispitanika, nego i ukupnu duljinu uzimanja određene doze lijeka. Razlog prekida u 11 bolesnika koji su uzimali Fosamax 10: u njih 6 bile su tegobe vezane uz jednjak, kod 4 uz želudac i dvanaesnik, te l alergijska reakcija. Tegobe u želucu bile su razlog za prekid uzimanja Fosamax T kod jednog ispitanika. Učestalost prekida terapije u odnosu na godine terapije iznosi 3,7% kod Fosamax 10 mg, prema samo 0,9% kod Fosamax T. Niti jedan ispitanik nije lošije podnosio uzimanje FT u odnosu na F10. Nema statistički značajne razlike u odgovorima ispitanika u odnosu na liječnika kod kojeg se liječe. Uzimanje FT bolje podnosi čak 81 ispitanik, a svega 24 ocijenilo je da FT podnosi isto kao i F10. Na osnovu našeg istraživanja možemo zaključiti da su bolesnici imali pravo, te da 4,11 puta bolje podnose uzimanje FT u odnosu na F10, stoga ne čudi da su svi bolesnici koji su ranije uzimali F10 prešli na 7 puta veću dozu, ali s tim da lijek uzimaju samo jednom tjedno.

 

Mirna Štiglić, Ljubinka Frlan-Vrgoč, Nives Štiglić-Rogoznica, Doris Stamenković, Viviana Avancini-Dobrović: Rana rehabilitacija u osoba s amputacijom donjih udova

Odjel za reumatske bolesti i rehabilitaciju Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, KBC Rijeka

Sažetak:

Rehabilitacija osoba s amputacijom kompleksni je problem koji zahtjeva multidisciplinarni pristup u cilju vraćanja funkcijskog statusa, prvenstveno pokretljivosti i neovisnosti u aktivnostima dnevnog života. Svrha rada je ispitati ishod rane medicinske rehabilitacije u bolesnika s amputacijom donjih udova, procjenom stupnja mobilnosti i neovisnosti u aktivnostima dnevnog života. Ispitano je 57 bolesnika; 40 muškaraca (70,1%) i 17 žena (29,8%), prosječne životne dobi 67,6 godina (M 66,6, Ž 68,7). Uzrok amputacije kod 39 bolesnika (68,4%) su komplikacije šećerne bolesti, kod 17 bolesnika (29,8%) su cirkulacijska insuficijencija, a u jednog bolesnika maligna bolest. Natkoljena amputacija učinjena je u 34 ispitanika (59,6%), potkoljena u 23 ispitanika (40,3%). U obje skupine dominira lijeva noga. Izvršenom procjenom kod prijema u Odjel, 38 bolesnika (66,6%) bilo je nepokretno i potpuno ovisno, 19 bolesnika (33,3%) pokretno uz pomoć pomagala i ovisno o tuđoj pomoći. Nakon sveukupnog rehabilitacijskog liječenja, prosječno 11 dana, akcentom na individualno prilagođen postupak, 10 ispitanika (17,5%) ostali su nepokretni i ovisni o tuđoj pomoći, 33 ispitanika (57,8%) bili su pokretni uz pomoć pomagala i djelomično ovisni o tuđoj pomoći, a samostalnu pokretljivost i neovisnost postigli smo u 13 ispitanika (22,8%). U jednog bolesnika zbog senilne demencije rehabilitacijski postupak nismo uspjeli provesti. Temeljem provedenog ispitivanja zaključili smo da su bolji rezultati rehabilitacijskog liječenja kod osoba koje su ranije započele s provođenjem rehabilitacije, koje su motivirane i boljeg su općeg stanja s manje pridruženih bolesti. U naših bolesnika životna dob nije imala značaj.

 

Ljubinka Frlan-Vrgoč: Usporedba rezultata rehabilitacije osoba s natkoljenom i potkoljenom amputacijom

Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, KBC Rijeka

Sažetak:

Cilj: usporedba rezultata rehabilitacije osoba s natkoljenom i potkoljenom amputacijom. Ispitanici i metode: istraživanje je provedeno u KBC-u Rijeka, u Kirurškoj klinici i u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Istraživanjem su obuhvaćene odrasle osobe koje su zadobile amputaciju donjeg ekstremiteta u ispitanom razdoblju. Ispitanici su klinički pregledani uz korištenje medicinske dokumentacije. Rezultati: u ispitanom vremenskom razdoblju (1988-1997 g) u KBC-u Rijeka 590 odraslih osoba bilo je podvrgnuto amputaciji donjih udova. Od ispitanika, 371 (61,8%) je zadobilo natkoljenu amputaciju, 190 (31,7%) potkoljenu, a ostali amputaciju stopala. Odnos N:P = 1,96:1. U ovom prikazu izdvojeni su ispitanici s natkoljenom i potkoljenom amputacijom čiji su rezultati rehabilitacije evaluirani protetičkom opskrbom i mobilnošću, a potom su uspoređeni. Što se tiče protetičke opskrbe, od osoba s natkoljenom amputacijom 41,2% je opskrbljeno protezom, a od osoba s potkoljenom amputacijom 66,8%. U odnosu na mobilnost, od osoba s natkoljenom amputacijom samostalni hod s protezom ostvarilo je 13,9%, hod s protezom uz pomagalo 27,8%, dok invalidska kolica koristi 58,1%. Od osoba s potkoljenom amputacijom 48,3% hoda samostalno s protezom, s protezom i uz pomagalo19,9%, a invalidska kolica koristi 31,7%. Zaključak: rezultati medicinske rehabilitacije u osoba s natkoljenom i potkoljenom amputacijom u odnosu na protetičku opskrbu i mobilnost znatno su bolji u osoba s potkoljenom amputacijom. Stoga treba nastojati da odnos 2:1 u korist natkoljenih, postane obrnut.

 

1. Abramović, R. Habuš, K. Mucak: Evaluacija uspješnosti rehabilitacije pacijenta s potkoljenom amputacijom

Klinički zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala, KBC Zagreb

Sažetak:

U Kliničkom zavodu za rehabilitaciju i ortopedska pomagala KBC Zagreb provedeno je istraživanje o uspješnosti rehabilitacije pacijenata s potkoljenom amputacijom. Analizirana je skupina od 30 bolesnika odabranih metodom slučajnog izbora, u dobi od 31 do 78 godina starosti, za vrijeme provođenja protetičke faze rehabilitacije u trajanju od 4 tjedna. U evaluaciji primijenjen je FIM (Functional Independent Measuring) test u kojem je ispitivano 16 motoričkih i 5 kognitivnih komponenti. Prije primjene FIM testa svi bolesnici su klinički obrađeni, protetički opskrbljeni, završili školu hoda s protezom i funkcijski ocijenjeni. Svaka kriterijska varijabla unutar FIM testa ispitivana je inicijalno i finalno. Statističkom obradom; aritmetičkom sredinom i T-testom uočene su značajne razlike u korist finalnog stanja funkcijskih sposobnosti bolesnika s potkoljenom amputacijom. Rezultati upućuju na bolju motoričku aktivnost, samostalnost u kretanju te poboljšan funkcijski psihofizički kapacitet. Uspješno provedena rehabilitacija u skladu je s osnovnim ciljem, a to je reintegracija pacijenta u aktivan i produktivan život u obitelji i društvenoj zajednici.

 

Veljka Krbot: Prijelom vrata bedrene kosti – problem rehabilitacijske medicine

Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Varaždinske Toplice

Sažetak:

Prijelom vrata bedrene kosti je jedno od najznačajnijih poglavlja suvremene traumatologije donjih ekstremiteta – kako zbog svoje učestalosti tako i zbog pratećih komplikacija. Ozljeda je karakteristična za stariju životnu dob, usko vezana uz osteoporozu. Obrađeno je 248 bolesnika koji su nakon prijeloma vrata bedrene kosti (subkapitalni i transcervikalni prijelomi) rehabilitirani u našoj Bolnici. Srednja dob bolesnika je 67 godina s većom učestalošću žena. Bolesnici su podijeljeni u skupine prema načinu kirurškog liječenja prijeloma: konzervativno, osteosintezom, implantacija parcijalne endoproteze kuka, implantacija totalne endoproteze kuka. Uspjeh rehabilitacije prikazan je udjelom bolesnika osposobljenih za samostalni hod i aktivnosti samozbrinjavanja. 22% bolesnika ostalo je nepokretno. Prijelom vrata bedrene kosti je ozbiljna ozljeda s teškim posljedicama. Cilj je djelovati preventivno, otkrivati i liječiti osteoporozu.

 

Maja Dubravica, Astrid Marčić, Tomislav Nemčić: Rehabilitacijski postupci nakon prijeloma proksimalnog dijela humerusa

Klinika za reumatologiju, fiz. med. i rehabilitaciju, KB “Sestre milosrdnice”, Zagreb

Sažetak:

Prijelomi proksimalnog dijela humerusa čine oko 5% svih prijeloma, a češći su u starijoj životnoj dobi, naročito u žena. Najčešće nastaju u području kirurškog vrata humerusa i to pri padu te nezgodama u prometu i sportu. Nakon kirurškog liječenja koje može biti konzervativno ili operativno, o čemu ovisi i kratkotrajna imobilizacija, važno je što ranije započeti rehabilitacijski postupak. Od terapijskih procedura primjenjuju se Codmanove vježbe, vježbe elevacije ruke uz razboj, vježbe vanjske rotacije uz pomoć štapa, vježbe istezanja, PNF dijagonalnim pokretima. Od pomoćnih terapijskih procedura primjenjuje se elektrostimulacija, HV, TENS, elektromagnetska terapija. Evaluacijom bolesnika neophodno je odrediti individualni program ovisno o dobi, statusu bolesnika i samoj vrsti prijeloma. Cilj je ovog prikaza preporučiti optimalne rehabilitacijske postupke temeljem vlastitog iskustva, radi što boljeg postizanja ranije funkcije.

 

Vlasta Urban Tripović, Zoran Peršić, Marina Briški, Petra Benčić: Rehabilitacijski postupnik nakon artroskopske operacije lezije Bankart – prikaz slučaja

Privatna ordinacija za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, Pula

Sažetak:

Najčešća traumatska luksacija ramena u mlađih osoba je prednja luksacija s rascjepom kapsule i dijela labrum glenoidale “Bankart”. Kirurški pristup (otvoreni i artroskopski) u 94 – 100% uspješno sprječava ponovljenu luksaciju i razvoj osteoartritisa ramena. Rehabilitacijski postupak započinje tjedan dana prije operacije i nastavlja se 20 – 24. tjedna operacije, kada se bolesnik može vratiti svim dnevnim i sportskim aktivnostima. Prikaz slučaja K.E. (tri tjedna nakon operacije): rehabilitacijski postupnik smo provodili u IV stupnja s evaluacijom svakih 2 – 3 tjedna koja je uključivala praćenje neurovaskularnog statusa, boli vizuelnom analognom skalom za bol (VAS), opsega kretnji goniometrom, snage mišića – mišićnim manualnim testom a kasnije i izometričkim testiranjem (od II faze). Primijenjeni terapijski postupci su uključivali: kriomasažu, niskofrekventnu impulsnu magnetoterapiju, elektrostimulaciju, program individualne kinezioterapije. Rezultat: rezultati praćenja nakon 20 tjedana od operacije kod našeg bolesnika pokazuju smanjenje boli za 100%, opseg kretnji istovjetan sa zdravom stranom osim unutarnje rotacije koja zaostaje 11%, motorna snaga praćena izokinetičkim mjerenjem pokazuje postignuće od 89% snage, 86% brzine, 98% rada i indeks zamora 96% u odnosu na zdravu (dominantnu) stranu. Zaključak: ciljano vođena rehabilitacija nakon artroskopske operacije Bankart povrede ramena, za 4 – 5 mjeseci može dati dobar funkcijski oporavak bolesnika, stabilnost ramenog zgloba i vraćanje svim dnevnim i sportskim aktivnostima bez poteškoća.

 

Oto Kraml: Fizikalna terapije multiple skleroze u Bolnici Lipik tijekom 2003. g.

Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Lipik

Sažetak:

Multipla skleroza (M.S.) je teško kronično demijelinizirajuće oboljenje CNS-a. Uzrok bolesti nije do kraja razjašnjen. Klinička slika je vrlo “šarolika”. Tijek bolesti je najčešće karakteriziran fazama relapsa i remisija, a neminovno dovodi do određenog stupnja onesposobljenosti. Liječenje je medikamentozno i rehabilitacijsko. U Bolnici Lipik se više desetljeća liječe oboljeli od ove bolesti. U radu su analizirane procedure fizikalne medicine koje su primijenjene kod 110 stacionarnih bolesnika tijekom 2003. g. Cilj rada je bio iz dobijenih podataka iščitati program fizikalne terapije M.S.-a u Lipiku. Utvrđen je slijedeći program (uz individualni pristup svakom pacijentu): hidroterapija (bazen, Hubbard, PM, SBK), medicinska gimnastika, UZ po Selzeru s odgovarajućom manualnom masažom, ES sfinktera po prof. Jušić s vježbama mišića dna zdjelice, galvanizacija (najčešće stanična), elektroanalgezija (DDS, IF, TENS).

 

Olga Badovinac, Davorin Šakić, Vjekoslava Amerl Šakić, Alboran Delija: Primjena laserakupunkture u fizijatrijskoj ambulanti

KB Dubrava

Sažetak:

Na akupunkturnu točku možemo djelovati ubodom, pritiskom, električnom strujom, laserskom zrakom, lijekovima, toplinom, magnetnim poljem, dakle istim onim agensima fizikalne medicine kojima se služimo u svom svakodnevnom radu. Akupunktura nije panaceja, ali je svakako zaslužila da je svrstamo u red uspješnih i pouzdanih metoda liječenja, što je Svjetska zdravstvena organizacija i učinila 1979. godine. Vođeni tim uputama, kao i savjetima naših učitelja, od završenog poslijediplomskog tečaja prije 20 godina do danas primijenili smo liječenje laserakupunkturom kod onih bolesnika koji nisu iz raznih razloga mogli biti liječeni akupunkturnim iglama (strah, djeca i starije osobe). U tom razdoblju primijenili smo 4 vrste laser aparata: LS A01 Iskra, Luxter 22, BTL 2000 i CG 904 Cosmogama. Svaku akupunkturnu točku tretirali smo laserskom zrakom jednu minutu. Mada nam je uzorak od 120 bolesnika relativno malen te izrazito nekoherentan u odnosu na dijagnoze, izbor točaka i dob bolesnika (od 6 do 83 godina), ipak možemo iznijeti neka zapažanja. Vrlo dobre rezultate polučili smo kod bolnih sindroma vrata, epikondilitisa lakta, distenzije nožnog zgloba, a dobre kod lumbalnog bolnog sindroma, bolnog ramena i pareze ličnog živca. Bolnost smo uspjeli reducirati, a pokretljivost povećati kod artroza koljena i kukova, kokcigodinije, herpesa zostera, trigeminalne i interkostalne neuralgije, što smo ocijenili kao zadovoljavajući uspjeh, dok navedeno nismo uspjeli zamijetiti kod spastičnih hemipareza i parapareza. Izbjegavali smo istodobno korištenje metoda klasične fizikalne terapije i laserakupunkture, ali smo kod svih bolnih stanja kod kojih je to indicirano dali upute za samostalno izvođenje vježbi kod kuće bolesnika. Na osnovu naših iskustava primjenu laserakupunkture preporučujemo kao moguću zamjensku terapiju kod bolnih sindroma kralješnice i tegoba vezane za one strukture sustava za kretanje (rame, lakat) koje su smještene površnije, te time dostupnije djelovanju laserske zrake.

 

Maja Paar Puhovski¹, Mirka Jakšić¹, Senka Bosner², Sanda Dubravčić Šimunjak¹ : Najčešće dijagnoze i postupci fizikalne terapije u polikliničkom radu

1Zavod za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju OB “Sveti Duh”, Zagreb; ²Državni zavod za statistiku, Zagreb

Sažetak:

Nakon detaljne analize obujma i strukture polikliničkog rada Zavoda za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju Opće bolnice “Sveti Duh” u Zagrebu koja je učinjena za 2001. godinu, postupak je ponovljen i za 2003. godinu. Cilj je usporedba, te ocjena promjena koje se mogu uočiti u ta dva razdoblja. Provedeno je retrospektivno istraživanje sistematskog uzorka 10% povijesti bolesti pacijenata pregledanih i/ili liječenih u 2001. (299 ispitanika) i 2003. (348 ispitanika). Među ispitanicima veći je udio žena (60%), a umirovljenici čine 40% ispitanika. U ispitivanju 2003. prosječna dob je za 2 godine veće, ali je dobna struktura slična. Prosječno je po ispitaniku bio jedan prvi i jedan kontrolni pregled koji su obavila 4 specijalista, a u 12% slučajeva tri specijalizanta. Utvrđeno je 68 (’01.), odnosno 69 (’03.) različitih dijagnoza klasificiranih prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB – 10). Najzastupljenije (’01./’03.) su bolesti mišićno-koštanog sustava: 79% / 75%, a slijede ozljede: 14% / 19%. U oba praćena razdoblja (’01./’03.) najčešći problemi su bolni sindromi kralježnice s ili bez radikulopatije: cervikalni i cervikobrahijalni sindrom 23% / 21%, te lumbosakralni sindrom 23% / 19%. Slijede osteoartritis koljena i kuka (oko 6 odnosno 5%), te trzajna ozljeda vratne kralježnice (6%) i oštećenja ramena (oko 4%). U 2001. 52% pacijenata je imalo više od jedne postavljene dijagnoze, a 2003 je taj broj narastao na 65%. Najčešće provedene terapije (’01./’03.) su bile: elektroanalgezija (74% / 54%), individualna kinezioterapija (70% / 66%), vježbe s pomagalima (50% / 51%), vježbe istezanja i PNF (44% / 54%), magnetoterapija (35% / 55%). U 2003. godini je veća pažnja posvećena bilježenju ishoda terapija, tako da je bilo 24% ispitanika za koje se nije mogao utvrditi ishod, za razliku od 2001. kad ih je bilo 33%. Istraživanje je pokazalo da je u oba praćena razdoblja osnovna struktura dijagnoza ostala ista, te da su stručnjaci suglasni o potrebnim dijagnostičkim i terapijskim postupcima, kao i stimulirani da dogovorno i timski unapređuju rad kako bi se kvaliteta pruženih usluga povećala. Za najzastupljenije probleme, bolne sindrome kralježnice, potrebno je i dalje razvijati specijalizirane programe u kojima je nužno osmisliti i primjereniji način praćenja ishoda.

 

Doris Stamenković¹, Nives Štiglić-Rogoznica¹, Viviana Avancini-Dobrović¹, Ivan Kirin²: Scapula alata: prikaz slučaja

1Odjel za reumatske bolesti i rehabilitaciju Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju; ²Kirurška klinika, KBC Rijeka

Sažetak:

Scapula alata je najčešće posljedica kljenuti m. serratus anterior koja nastaje kod oštećenja n. thoracicus longus. Etiologija oštećenja ovog živca može biti virusno oboljenje, ponavljana trauma, opća anestezija ili kirurški zahvat. Nervus thoracicus longus ima ishodište u prednjim granama spinalnih korijenova C5, C6 i C7. Spušta se ispred ili iza m. scalenusa, dolazi do gornjeg ruba m. serratusa anterior i dalje se spušta po njegovoj prednjoj strani. Klinički se ozljeda prikazuje u vidu scapule alate, zbog slabosti ili paralize m. serratus anterior, bez znakova atrofije mišića ramena. Bolesnik može imati simptome drugih patoloških stanja kao tendinitis bicepsa, nagnječenje supraskapularnog živca, skolioze, glenohumeralnog instabiliteta, zahvaćenosti akromioklavikularnog zgloba, paralize trapeziusa, skapularnog osteohondroma. Stoga je oštećenje n. thoracicus longus često u početku neprepoznato. Scapula alata nije samo kozmetički deformitet. Poremećaj normalne funkcije lopatice ugrožava opseg pokreta u ramenu. Prikazujemo slučaj 22 – godišnjeg mladića koji je u prometnoj nesreći zadobio udarac u području desnog ramena i grudnog koša. Klinički se očituje skapula alata, kao posljedica oštećenja n. thoracicus longus što je dijagnosticirano elektromioneurografskom pretragom. Liječenje se provodi konzervativno, u vidu medicinskih vježbi pod nadzorom i elektroprocedura. Prognoza za oporavak u prikazanom slučaju je vrlo dobra.

 

Vlasta Brozičević, Ladislav Krapac, Violeta Vičević Srdoc, Aleksandra Jungić, Vedran Hadžić: Procjena rizika pada i prevencija – izokinetika, ravnoteža, hod

Poliklinika Terme, Selce

Sažetak:

Prema iskustvima Američkog Gerijatrijskog Društva može se smanjiti broj padova u starijoj populaciji programom prevencije padova. Svake godine registrira se 220 padova na 1000 ljudi u dobi od 65 godina. Oko 5% padova u starijoj dobi rezultira prijelomom, 25% pacijenata iznad 65 godina s prijelomom kuka umire unutar 6 mjeseci, a u 50% zaostaje smanjena pokretljivost. Zabilježena je manja vjerojatnost ponovnog pada kod osoba kojima su procijenjeni rizični čimbenici i proveden preventivni program. Među rizičnim čimbenicima su: smanjena snaga i jakost donjih ekstremiteta, dinamična ravnoteža, brzina hoda i duljina koraka. Prevencija se sastoji od: procjene općeg zdravstvenog stanja, izokinetičkog testiranja i jačanja mišića, testiranja dinamičke ravnoteže i, ako je potrebno vježbanja ravnoteže, te testiranja i vježbanja hoda. Cilj je upoznati liječnike i opću populaciju s mogućnostima prevencije padova u starijoj dobi u Hrvatskoj, te provedbom programa.

 

Aleksandar Stošić: “CORRECTO®” – Nova višepoložajna ortopedska postola

Dječja Ortopedija Kantrida, KBC Rijeka

Sažetak:

Uvod: nekoliko postotaka djece rađa se s različitim deformacijama stopala (funkcionalnim i strukturalnim) koja treba liječiti (najbolje odmah po njihovu dijagnosticiranju u rodilištu). I oko 30% djece s raznim disrafizmima kralježnice (osobito mijelomeningocoele) kao i djece oboljelih od cerebralne paralize imaju, uz osnovne značajke bolesti, i deformitete stopala različite patologije i stupnja. U neoperacijskom liječenju ovih deformiteta stopala rabe se različiti postupci: kinezioterapijski (vježbe istezanja, korekcije i podraživanja), sadreni i redresmani samoljepljivim trakama, uporaba korektivnih ortopedskih postola i različitih ortoza. Od korektivnih postola do sada su u ortopedsko – fizijatrijskoj praksi korištene tzv. statičke i dinamičke (s oprugom) abdukcijske postole (u terapiji metatarzoaduktus deformacija), a od sredine 80 – tih godina prošlog stoljeća u svijetu i od 1996. (A. Stošić) u Hrvatskoj i višepoložajne (Bebax®) postole (i njihove inačice). Ove su postole vrlo brzo, u svijetu i u nas pokazale izrazitu terapijsku prednost u odnosu na dotadašnje modele, ali uz izražene poteškoće s uvozom i visokom nabavnom cijenom. Cilj: osmisliti i izraditi nove višepoložajne postole. Metode i rezultat: inovacijskim radom nastala je nova višepoložajna ortopedska postola “CORRECTO®” i u Hrvatskoj intelektualno zaštićena u klasi modela (M990035) kao ortopedsko pomagalo. Osim što je zadržala sve karakteristike i prednosti Bebax® postole (višepoložajnošću i postupnim terapijskim doziranjem korekcije liječiti praktički svaki deformitet stopala, a u nekim slučajevima zamijeniti sadreni povoj i/ili plastičnu ortozu, jednostavnost primjene, uporabe i postizanja korekcije), nova “Correcto®” postola ima i dodatne prednosti. Moguće je pomicanje u uzdužnom smjeru tj. povećanje dužine – veličine za tri konfekcijska broja (što je vrlo korisno u novorođenačkoj dobi kada stopalo izrazito brzo raste u dužinu). Liječnici sada mogu veći broj deformacija izliječiti sa samo jednom postolom. Prednost je i za korekciju još jednostavniji višepoložajni zglob i, za roditelje prihvatljiviji design u odnosu na dosadašnje modele. Na raspolaganju su i manji brojevi (16) prilagođeni novorođenčadi. U radu se prikazuju sve indikacije i terapijska primjena nove “Correcto®” višepoložajne postole. Nagrađena je srebrnom medaljom na svjetskom salonu inovacija EXPO 2003. u Ženevi i brončanom medaljom na svjetskoj izložbi inovacija Eureka 2003. u Bruxelles-u. Uz poster će zainteresiranima biti omogućena i praktična demonstracija “CORRECTO®” višepoložajne postole. Zaključak: u Hrvatskoj su proizvedene nove “Correcto®” višepoložajne postole!

 

Aleksandar Stošić: Preventivno-korektivna hodna staza – SOBNA PLAŽA®

Dječja ortopedija Kantrida, KBC Rijeka

Sažetak:

Uvod: do sada nije postojalo odgovarajuće (univerzalno) ortopedsko – fizijatrijsko pomagalo ili pomoćno sredstvo namijenjeno preventivno – korektivnim zahtjevima u tretmanu stopala i nogu, sredstvo što bi omogućilo poticaj pravilnog rasta i razvoja stopala djeteta otkad prohoda, što bi poboljšalo cirkulaciju stopala i nogu i što bi služilo jačanju slabih i istezanju skraćenih mišića stopala. Nije postojalo sredstvo kao zamjena, od davnina poznatom blagotvornom učinku šljunka (morske) plaže tijekom hoda po njemu. Dakle, nije postojala prirodna neravna podloga dostupna svima koji žele hodom očuvati zdravlje ili liječiti svoja stopala i noge. Cilj: osmisliti i izraditi svima dostupno, jednostavno i poput morske plaže učinkovito, preventivno – korektivno ortopedsko pomoćno sredstvo. Metode i rezultat: inovacijskim radom nastala je “SOBNA PLAŽA”, u Hrvatskoj intelektualno zaštićena (M980187). Izrađena je kao imitacija (iz dvokomponentnog poliuretana) i umjetna zamjena (morske) plaže. Sastoji se od ploča 50×50 cm (standardno tri) što spajanjem u niz čine stazu namijenjenu uporabi u svakom domu, vrtiću, školi, fitness/športskom centru, rehabilitacijskom odjelu i ustanovi, banjskom lječilištu, na radnom mjestu i svugdje gdje se vodi skrb o zdravlju (naročito stopala i nogu). Učinak SOBNE PLAŽE® je na stopala i noge prvenstveno preventivni: 1. u poboljšanju cirkulacije, 2. u poticanju pravilnog rasta i razvoja u djece, 3. u jačanju i istezanju mišića, 4. u podraživanju refleksnih zona stopala, 5. u podraživanju kožnih proprioceptora stopala i poboljšanju posture. Terapijski učinak (strukturno promijenjenih, deformiranih i/ili na drugi način oboljelih stopala) ljekovit je poput hoda po šljunku (morske) plaže. Najbolje je liječenje kombinirati s uporabom korektivnih ortopedskih uložaka i/ili ortopedskih postola. Jednostavnost uporabe na svakom mjestu, održavanje i odlaganje, jamči svakodnevnu višekratnu uporabu (po 5-10 min). Nagrađena je zlatnom medaljom s posebnom Diplomom na svjetskoj izložbi inovacija Eureka 2001. u Bruxelles-u i prvom nagradom grada Rijeke za inovacije 2002. i Zlatnim jedrom na sajmu Nautica. Uz poster će zainteresiranima biti omogućen i praktični prikaz hoda po SOBNOJ PLAŽI®. Zaključak: u Hrvatskoj je proizvedena hodna staza – SOBNA PLAŽA®!

 

Daša Poredoš¹, Marina Kovač¹, Senka Rendulić Slivar²: Uspravan hod

1Neuropsihijatrijska bolnica “Dr. Ivan Barbot” Popovača; ²Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Lipik

Sažetak:

Na apstraktan i vizualno efektni način želimo potaknuti asocijacije što sve utječe na naš “uspravan hod” – fizički, psihički, socijalni i duhovni.

 

Vjekoslava Amerl Šakić¹, Davorin Šakić², Vilma Bilopavlović: Držanje tijela kasnije oslijepjelih djelatno sposobnih osoba

1Ordinacija obiteljske medicine, Zagreb; ²KB Dubrava

Sažetak:

U ispitivanju provedenom u Centru “Vinko Bek” u Zagrebu uspoređeno je držanje tijela 25 kasnije oslijepljelih osoba (KOO) s kontrolnom skupinom osoba bez oštećenja vida izabranih metodom parova po dobi i spolu, te 25 pripadnika Hrvatske vojske koji su tijekom Domovinskog rata postali ratni vojni invalidi I grupe sa 100% oštećenjem vida. Uzroci sljepoće 25 kasnije oslijepjelih djelatno sposobnih osoba, koji su bili na prekvalifikaciji u Centru “Vinko Bek” u dobi od 25 do 50 godina, bili su u 17 – ero dijabetička retinopatija, u 6 – ero retinopatija pigmentoza, u dvoje prometna nesreća, dok je 25 – ero muških slijepih RVI/SRVI/Domovinskog rata u dobi od 27 do 48 godina izgubilo vid uslijed povreda od: granate u 8, mine u 7, bombe u 6, rakete u 2, te puščanog zrna i lovačke sačme u po jednom ispitaniku. Statistički značajnu razliku (P<0,01) utvrdili smo između kasnije oslijepjelih i kontrolne skupine osoba bez oštećenja vida. Razlika između kasnije oslijepjelih i slijepih hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata, te muškaraca i žena koji su u srednjoj životnoj dobi izgubili vid nije statistički značajna. Na osnovu toga možemo zaključiti da različiti odnos u komunikaciji s okolinom čini važan egzogeni faktor koji dovodi do razlike u držanju tijela između osoba s i bez značajnijeg oštećenja vida. Dok se većina ljudi oslanja na raspoložive vidne informacije, slijepi RVI i kasnije oslijepjele osobe se u orijentaciji i kretanju oslanjaju samo na taktilno – akustičke informacije i pritom zauzimaju niz prinudnih zaštitnih položaja tijela koje nesvjesno zadržavaju i stoga imaju često držanje tijela koje se sastoji od postraničnog zavoja torakalnog segmenta kralješnice u frontalnoj ravnini, nadopunjeno hipolordozom cervikalne kralješnice, te izraženom torakalnom kifozom i naglašenom lumbalnom lordozom.

 

Frane Grubišię¹, Mario Kasovię², Vladimir Medved²: Perspektiva kinematičkih analiza ljudskog pokreta u fizikalnoj medicini

¹Klinika za reumatologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, KB “Sestre Milosrdnice”, Zagreb; ²Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:

Uvod: u uvjetima suvremenog načina življenja u kojem se čovjek sve manje kreće bolesti lokomotornog sustava zauzimaju visoko mjesto na ljestvici najčešćih uzroka morbiditeta i posjeta liječnicima, kako u visokoindustrijaliziranim zemljama tako i u Republici Hrvatskoj. Tendencija oboljenja koštano – mišićnog sustava je u porastu. Neka istraživanja pokazuju da oko 40% populacije u svijetu pati od nekog oblika bolesti kralješnice. U važnu kategoriju oboljenja lokomotornog sustava ubrajaju se i prirođene i stečene bolesti kralješnice koje predstavljaju značajnu problematiku u svakodnevnom radu, osobito njihov utjecaj na hod, ali i na druge organske sustave (npr. kardiovaskularni i respiratorni sustav). Tu možemo ubrojiti upalne i degenerativne bolesti kralješnice, oštećenje i.v. diska, traumatska oštećenja, skolioze i dr. Konačna odluka o optimalnom načinu liječenja – konzervativno ili operativno – ovisi o trenutnim subjektivnim smetnjama, funkcionalnom statusu kralješnice i nalazima pretraga. Opis metoda: analiza pokreta kralješnice dugi je niz godina u središtu interesa znanstvenika, liječnika, kineziologa i bioinženjera, a obuhvaća biomehaničke odnose i osobitosti pokreta u fiziološkim uvjetima, obilježja patološkog pokreta i nestabilnosti i procjenu učinkovitosti nekih kirurških tehnika i postupaka. Postupci koji se primjenjuju u mjerenju kinematike kralješnice kombiniraju točnost i mogućnost snimanja 3D pokreta što je od osobitog značenja prilikom mjerenja malog opsega segmentalnih pokreta u određenom smjeru (npr. rotacija trupa). Na tržištu danas postoji veliki broj 3D optoelektroničkih sustava koji služe za kinematičku analizu pokreta. Među njima su najpopularniji Vicon, Elite i eMotion – Smart. Sustavi se najčešće razlikuju po cijeni, preciznosti mjerenja i analize, jednostavnosti primjene, namjeni te programskim i “hardware” paketima. Jedna od važnijih stavki je kompatibilnost i mogućnost sinkronizacije s drugim sustavima (elektromiografski sustavi, sustavi za registraciju sila reakcije podloge i drugi). Na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u okviru projekta ”Kreiranje centra izvrsnosti za studij lokomocije” (voditelj: prof.dr. V. Medved), već se neko vrijeme nalazi složeni 3D optoelektrični sustav Elite (BTS, Milano) koji se pokazao i vrijednim “suradnikom” u fizikalnoj medicini. Cilj dosadašnjih istraživanja u području sporta bio je pomoći sportašima i njihovim trenerima u analizi efekata trenažnog procesa te time utjecati na povećanje kvalitete plana i programa treniranja odnosno sportske forme. Drugo područje istraživanja obuhvatilo je kliničku primjenu ovog sustava u osoba s povredama donjih ekstremiteta (nogometaši i ozljede koljenog zgloba), u djece s cerebralnim poremećajima kretanja, u osoba s amputacijom ekstremiteta i dr. Praćenjem određenih parametara željelo se dobiti uvid u trenutni funkcionalni status lokomotornog sustava i na temelju tih rezultata stvoriti takav plan i program rehabilitacije koji bi doveo do njegovog poboljšanja. U osoba s prirođenim ili stečenim bolestima kralješnice analiza njenih biomehaničkih osobitosti primjenom ovog visokosofisticiranog sustava pomogla bi u planiranju rehabilitacije bolesnika, praćenju učinkovitosti programa, a mogućnost vizualnog prikaza bila bi značajna za praćenje pozitivnih pomaka tokom rehabilitacijskog procesa. Zaključak: analiza kinematike kralješnice mogla bi pomoći u procjeni učinka određene terapijske tehnike na pokretljivost pojedinog spinalnog segmenta, u analizi pokreta kralješnice tokom hoda, planiranju rehabilitacijskog postupka i evaluacije učinkovitosti programa oporavka.

 

Sanda Dubravčić-Šimunjak¹, Marko Pećina², Miroslav Hašpl², Marija Graberski-Matasović¹, Antun Jurinić¹: Izokinetički standardi funkcionalnog statusa zglobova donjih ekstremiteta (kuk, koljeno, nožni zglob)

1Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, OB “Sv. Duh”; ²Klinika za ortopediju, KBC Zagreb

Sažetak:

Izokinetičkim se testiranjem i vježbama otpor prilagođuje i mijenja tijekom izvođenja pokreta i testa s konstantnom brzinom te se muskulatura može maksimalno opteretiti tijekom cjelokupnog pokreta. Svrha istraživanja bilo je utvrđivanje izokinetičkih standarda funkcionalnog statusa zglobova donjih ekstremiteta (kuk, koljeno, nožni zglob) za srednjeevropsko – mediteransku populaciju, na zdravoj, normalno fizički aktivnoj populaciji Hrvatske. Izokinetičko testiranje funkcionalnog statusa zglobova provedeno je na CYBEX 1000 hidrauličkom dinamometru za izokinetičke principe mjerenja. Istraživanje je provedeno na 666 zdravih ispitanika, 364 muškarca i 302 žene, podijeljenih u 3 skupine – nesportaši, rekreativci i sportaši u 6 dobnih skupina: a) mlađi od 20 godina, b) između 21 i 30 godina, c) između 31 i 40 godina, d) između 41 i 50 godina, e) između 51 i 60 godina i f) stariji od 61 godine. Rezultati obrade funkcionalnog statusa podvrgnuti su statističkoj analizi, kojom su utvrđene karakteristike raspodjele odgovarajućih vrijednosti u ispitivanom uzorku. Specijaliziranim SPSS programom (koristeći rezultate dobivene ANOVA i Scheffe testom) utvrđene su eventualne razlike i stupanj njihove značajnosti između različitih grupa ispitanika. Centilnom distribucijom svih ispitanih varijabli određene su referentne vrijednosti, odnosno standardi ispitanih standardiziranih i nestandardiziranih varijabli. Rezultati ukazuju na jedinstvenost istraživanja koje za svaki zglobni sklop testira 11 nestandardiziranih i 8 standardiziranih varijabli izokinetičkog testiranja nesportaša, rekreativaca i sportaša. Između testiranih skupina ispitanika postoji statistički značajna razlika pojedinih testiranih varijabli, izraženija kod standardiziranih varijabli kuka i koljena, negoli kod standardiziranih varijabli stopala. Rezultati ukazuju na veće vrijednosti maksimalnih obrtnih momenta ekstenzora i fleksora koljena u odnosu na preporučene dosadašnje standarde, izrađene na američkoj i švedskoj populaciji, dok se podudaraju s vrijednostima rezultata testiranih varijabli švicarske populacije. Vrijednosti unutar pojedine testirane varijable, promatrajući ispitane dobne skupine, rastu unutar prve tri dobne skupine (mlađi od 20 godina, između 21 i 30 godina, između 31 i 40 godina), a potom sukladno s porastom životne dobi vrijednosti padaju. Omjer antagonističke muskulature, te indeksi umora ekstenzora i fleksora pojedinog zglobnog sklopa ostaju nepromijenjeni kroz svih 6 testiranih dobnih skupina ispitanika. Dobivene vrijednosti pretstavljaju najtočnije i najopsežnije standarde izokinetičkog testiranja za našu populaciju, kao dijela srednjeevropsko – mediteranske cjeline. Krajnji je cilj primjena najoptimalnijih standarda za testiranje i rehabilitaciju izokinetičkom metodologijom, ocjena funkcionalne sposobnosti zgloba, kao i njihova odstupanja u odnosu, ovim istraživanjem utvrđenih standarda funkcionalnog statusa pojedinog zglobnog sklopa, a koje treba staviti na raspolaganje određenim institucijama u našoj zemlji i svijetu.

 

Davorin Šakić, Vjekoslava Amerl Šakić, Olga Badovinac: Kinezioterapija nepravilnih držanja tijela za djecu vrtićke dobi

KB Dubrava

Sažetak:

Prema podacima sistematskih pregleda školske djece trećina ih ima loše držanje tijela. Razdoblje od 2. do 6. godine predstavlja ono razdoblje života u kojem se formira držanje tijela, a predškolske ustanove u našim gradovima obuhvaćaju značajan dio ove populacije. Loša držanja tijela (ravna leđa /LDRL/, okruglo-udubljena leđa /OUL/, te kifotično /LDK/, lordotično /LDL/ i skoliotično /LDS/ loše držanje) najlakše se preveniraju u ovoj dobi. Strukturalne deformacije kralješnice (skolioze, kifoze i lordoze) ranom detekcijom prilikom fizijatrijskog pregleda i ciljanim vježbama, kojima jačamo mišićni korzet, ublažujemo posljedice tih deformacija u kasnijoj životnoj dobi. Kinezioterapija za djecu predškolske dobi pored navedenog sadrže i vježbe za oblikovanje tijela, korekciju nepravilnog držanja i jačanja svodova stopala. Kako je djecu vrtićke dobi teško motivirati za pravilno izvođenje vježbi zbog distrakcije pažnje neophodna je primjena odgovarajućih sadržaja od strane fizioterapeuta kao što su npr: igre s elementima vježbi ili šaljivi nazivi pojedinih vježbi (medo bere jagode, divovi i patuljci, pačji hod). Kinezioterapija se stoga provodi u trajanju od 30 minuta dva puta tjedno u grupama do po 10 polaznika. Od ukupno 98 djece koja su bila uključena u program kinezioterapije kod 58 je ustanovljeno poboljšanje držanja tijela, dok je u samo jednog došlo do pogoršanja. U ostalih 39 nije došlo do promjene držanja tijela. Od tih 39 u 16 je već na inicijalnom pregledu bilo ustanovljeno pravilno držanje tijela (PRAV) koje su zatim i zadržali, a na kinezioterapiji su bili zbog planovalgusa stopala. Troje djece sa skoliozom (S) zadržalo je nepravilno držanje tijela, jer se radilo o strukturalnoj deformaciji kralješnice. Statistički značajne razlike u držanju tijela djece prema dobi i spolu nisu uočene. Između inicijalnog i finalnog pregleda, koji su izvršeni u razmaku od 6 mjeseci, uočene su statistički značajne razlike na razini od 5%. Stoga možemo zaključiti da kinezioterapija povoljno djeluje u prevenciji loših držanja tijela.

 

Antun Jurinić, Marija Graberski Matasović, Bernarda Živoder, Dragica Pavelić, Sanda Dubravčić-Šimunjak, Vesna Rončević, Maja Šafar, Ana Aljinović: Utjecaj stabilizacijskog programa fizioterapije na kinematičke pokazatelje LS kralježnice

Zavod za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju, OB “Sveti Duh”, Zagreb

Sažetak:

Svrha rada je ispitati utjecaj stabilizacijskog programa fizioterapije na kinematičke pokazatelje LS segmenta (amplituda, brzina i trajanje pokreta) i mioelektrične podatke (elektromiografska aktivnost sakrospinalnih mišića tijekom fleksije, ekstenzije i u fazi maksimalne inklinacije trupa LS segmenta) u osoba s mehanički uzrokovanom križoboljom i njihova usporedba s učincima standardnog programa. U istraživanje su uključene dvije skupine osoba s mehanički uzokovanom križoboljom (N1=26, N2=31) podjednakih demografskih obilježja. Kontrolnu skupina (N3=62) sačinjavali su zdravi ispitanici koji nisu bili uključeni u neki od programa. Nakon pregleda liječnika fizijatra bolesnici su podijeljeni na dvije skupine (N1 i N2). Prva skupina (N1) provodila je stabilizacijski program pod nadzorom fizioterapeuta sastavljen od deset vježbi (uključujući i kondicioni trening) u trajanju od sat vremena tijekom četiri tjedana, svaki drugi dan. Druga skupina (N2) provodila je standardni program pod nadzorom fizioterapeuta tijekom tri tjedna svakodnevno, a dobivala je i elektroanalgeziju (TENS). Unutar sedam dana prije početka tretmana i unutar sedam dana po završenom tretmanu izvršena su elektrokineziološka mjerenja koja su uključivala kinematičke (K) i mioelektrične (EMG) podatke. Kod kontrolne skupine izvršena su samo elektrokineziološka mjerenja. Mjerenja su ponovljena nakon šest mjeseci i nakon godine dana. Za svaku skupinu izračunata je srednja vrijednost svih numeričkih podataka i standardna devijacija, a razlika između aritmetičkih sredina izračunata je t-testom (za zavisne uzorke u istoj skupini i nezavisne između skupina). Rezultati su t-testom uspoređeni i s normalnim vrijednostima za zdravu populaciju (kontrolna skupina). Povećane su vrijednosti kinematičkih pokazatelja u obje skupine (brzina pokreta značajno, p<0,05). U obje skupine bilježe se promjene i mioelektričnih aktivnosti sakrospinalnih mišića. Vrijednosti EMG aktivnosti sakrospinalnih mišića u N1 skupine približavaju se (a neke i postižu) vrijednostima i obrascu ponašanja zdravih ispitanika iz kontrolne skupine. Nakon šest mjeseci i nakon godine dana ponovljenim mjerenjima pokazuje se održavanje postignutih vrijednosti kinematičkih pokazatelja samo za skupinu koja je nastavila s vježbom kod kuće gdje se vrijednosti kinematičkih i mioelektričnih aktivnosti u skupini koja je nastavila sa stabilizacijskim programom izjednačuju s vrijednostima u zdravih ispitanika. Rezultati ukazuju na bolje učinke stabilizacijskog programa na vrijednosti kinematičkih i mioelektričkih podataka od standardnog programa.

 

Mirka Jakšić¹, Draženka Topolnjak-Pavišić², Maja Paar Puhovski¹, Snježana Schuster¹: Razlike stereotipnih obilježja sudionika rehabilitacije

1Zavod za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju, OB “Sveti Duh”, Zagreb; ²Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Varaždinske Toplice

Sažetak:

Rehabilitacija je područje susreta i suradnje različitih struka uz aktivno uključivanje pacijenta. Stereotipi o karakteristikama pojedinih struka mogu naškoditi timskom radu i djelovati na ishod rehabilitacije. Cilj rada je istražiti postoje li stereotipi koji se vežu za pojedine sudionike rehabilitacije, te ih usporediti. 143 osobe su sudjelovale u istraživanje anketom (23 pacijenata, 24 liječnika specijalizanata opće medicine, fizikalne medicine te fizijatara, studenata fizioterapije (29), radne terapije (38) i socijalnog rada (39)). Prikupljena su mišljenja o 22 tipična socijalna, emocionalna i kognitivna obilježja za pojedine grupe. Rezultati govore da postoje stereotipni profili pojedinih struka. Oni se ne poklapaju sa slikom o vlastitoj struci, kojoj se uvijek daje više pozitivno percipiranih obilježja nego drugima. Radni terapeuti “imaju umjetničku žicu” i “kreativni su i inovativni”, a po vlastitom mišljenju još i “zapostavljeni”, te “uče na iskustvu”. Fizioterapeutima je pripisano najmanji broj obilježja. Oni su “kruti i nepopustljivi”, “uredni i dobro planiraju”, te “skromni”, dok za sebe smatraju da “uče na iskustvu” i da su “kreativni”. Liječnici su “ugledni”, “koristoljubivi”, “arogantni”, “skloni prijevarama”, ali isto tako i “najbolji za vođu”. Prema mišljenju vlastite grupe osim ugleda karakterizira ih to da “vole čitati”, te također “uče na iskustvu”. Socijalni radnici su “emotivni i milosrdni”, “vole čitati i računati”, “kritični su i podozrivi”, “vole pričati”, a prema vlastitoj grupi još i “vole ljude”. Klijenti su u očima stručnjaka “samovoljni i nedisciplinirani”, “nerealni i sanjari”, a po vlastitom mišljenju uz to i “zapostavljeni”. Zaključujemo da postoje jasni uzorci pojedinih obilježja sudionika rehabilitacije. Ne radi se o stavovima koji se temelje na racionalnim i objektivnim kriterijima, već raširenim stereotipima. Oni se oblikuju još tijekom školovanja i kroz razvijanje profesionalnog identiteta i pripadnost pojedinoj grupi. Njihovo poznavanje važno je za uspostavljanje povjerenja, dijaloga i uspješnijeg timskog rada u rehabilitaciji.

 

Nives Hanzer¹, Ksenija Marjanović¹, Silva Soldo-Butković¹, Latica Boričić-Maras², Aurora Antolović¹: Funkcijski oporavak kao mjera uspješnosti rehabilitacije nakon preboljelog cerebrovaskularnog inzulta

1KB Osijek; ²DZ Đakovo

Sažetak:

Učinili smo retrospektivnu analizu 100 konsekutivno primljenih bolesnika na Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Kliničke bolnice Osijek, pod dijagnozom cerebrovaskularnog inzulta (CVI) tijekom 2001. i 2002. godine. Srednja životna dob ispitanika bila je 64,9 godina. U ispitivanoj skupini bilo je nešto više muškaraca (55%). CVI ishemijskog tipa bio je učestaliji u naših ispitanika (86%) nego CVI hemoragijskog tipa. Procjena funkcionalnosti svakog bolesnika uključenog u studiju učinjena je modificiranim Barthelovim indeksom. Barthelov indeks pri prijemu i dob bolesnika sa spolom i tipom CVI-a predstavljali su nezavisne varijable u našoj studiji. Ustanovili smo da su Barthelov indeks pri prijemu i dob bolesnika međusobno statistički značajno povezani (p<0,05) i nezavisni od spola i tipa CVI-a. Zavisne varijable su bile trajanje i ishod rehabilitacije. Prosječno trajanje rehabilitacijskog tretmana bilo je 15,2 dana. Funkcijski oporavak poslije moždanog udara mjeren Barthelovim indeksom pri otpustu iznosio je prosječno 62,13; s Barthel indeks razlikom 18,6 i s Barthel indeks učinkovitošću 1,6. Bolesnici koji su dostigli dobar funkcijski oporavak (Barthel indeks >70) napredovali su u Barthelovom protokolu prosječno 2,2 boda dnevno, a ostali prosječno 1,1 bod. U studiji smo potvrdili visok stupanj korelacije nivoa funkcijske sposobnosti pri prijemu bolesnika (Barthelov indeks pri prijemu), kao najvažnijeg prediktora dobrog funkcijskog oporavka, a značajan je bio i utjecaj dobi.